logo logo logo logo

Operacija Maslenica: Početak kraja Krajine

Objavljeno: 26. 1. 2021 - 14:51 | Kategorija: Vijesti

U petak je obilježena 28. godišnjica VRO Maslenica ’93., poznate i kao “Operacija Gusar”, a sama proslava ostala je u sjeni incidenta s pripadnicima HOS-a koji su istakli svoja znakovlja, što je rezultiralo demonstrativnim odlaskom predsjednika republike Zorana Milanovića u Zagreb. No upravo da sve ne bi ostalo u sjeni incidenta, valja podsjetiti da Maslenica nije bila tek još jedna od uspješnih akcija koje su u konačnici dovele do oslobođenja od okupacije i nestanka marionetske srpske države RSK.

U svim tekstovima o njoj pronaći ćete da je označila prekretnicu u Domovinskom ratu, da se radilo o prvoj velikoj napadnoj operaciji Hrvatske vojske koja je završila uspješno i pokazala da se HV može ravnopravno nositi s neprijateljskim snagama, i da je njome osigurana veza između kontinentalne Hrvatske i juga zemlje: Srbi su sa svojih položaja izravno ugrožavali promet Paškim mostom, jedinom poveznicom dva dijela zemlje. Cilj je bio osloboditi Novsko ždrilo i postaviti pontonski most na mjestu gdje su stajale ruševine starog Masleničkog mosta, srušenog još 91.

No manje je poznata pozadina te akcije, i kako je uopće došlo do nje, te velike promjene do kojih je dovela ne samo na ratištu: Ona je stvorila neka velika imena Domovinskog rata, ali i demantirala “vojne stručnjake” koji su tvrdili da je Hrvatska mogla biti oslobođena još ’91. “samo da se njih slušalo” i razotkrila velike slabosti srpske strane. Tamo je HV prvi put odstupila od sovjetske doktrine primjene raketnih sustava, i općenito rigidne i zastarjele doktrine koju je slijedila JNA. Usto, u toj akciji su se prvi put izravno sučelile najbolje hrvatske postrojbe s najboljim što su u tom trenutku imali Srbi – Vukovi s Vučjaka, Arkanovi Tigrovi, Beli orlovi, četnici Jove Ostojića, četnici Siniše Martića Štita, Srpska garda SPO-a Vuka Draškovića, dobrovoljci Kapetana Dragana. No, na žalost, povjesničari koji se bave temama iz Domovinskog rata, s izuzetkom dr. Davora Marijana, nisu se bavili ovom bitkom, a brojne analize su davale nestručne osobe iznoseći nerijetko proizvoljne teze, te ih potkrepljivali neprovjerenim i netočnim informacijama, poput one da je akcija pokrenuta zbog parlamentarnih izbora (birao se danas nepostojeći Županijski dom Sabora!) u veljači ’93. Pred osam godina, na 20. obljetnicu bitke, HRT je emitirao dokumentarni film o toj operaciji, no vojna struka je na njega imala određenih zamjerki, poput nejasno predočene kronologije i nedostatka video materijala, no svakako je hvale vrijedno da je takav dokumentarac o uz Oluju i Bljesak najvažniju akciju Domovinskog rata uopće i snimljen.

Da bi se razumjelo njen značaj, potrebno je znati pozadinu priče i promjene na bojištu koje su je omogućile. Naime, Na Južnom bojištu je general Janko Bobetko, koji je 10. travnja 1992. imenovan zapovjednikom Južnog bojišta, uspješnim osvajanjem Golubovog kamena u svibnju iste godine okončao osmomjesečnu opsadu Dubrovnika, tijekom koje je u jednom trenutku grad bio pred padom. Time je u potpunosti deblokiran grad i oslobođeno područje do Prevlake. Nakon uspjeha te operacije Janko Bobetko imenovan je krajem godine načelnikom Glavnog stožera HV, a brigadir Ante Gotovina imenovan je na dužnost zapovjednika 6. Operativne zone Split. Još važnije, sve postrojbe JNA su 1992. godine napustile područje Hrvatske, a to je bitno promijenilo odnos snaga, ali i ponašanje srpske strane.

Na položaje JNA oko Zadra su došli četnici iz okolnih sela kojima je s brda Križa Zadar bio na dlanu, i svakodnevno su ga granatirali, a usto su kontrolirali magistralu i precizno granatirali luku. Kako s njima nije bilo moguće ozbiljno pregovarati o normalizaciji prometa krenulo je planiranje operacije “Maslenica”, jer je bilo očito da su svi putnici prema jugu Hrvatske u opasnosti od srpskih granata i da nema drugog rješenja osim vojnog. Nakon neuspjeha političkih pregovora, Janko Bobetko je dobio zapovijed od Tuđmana da u najstrožoj tajnosti isplanira operaciju oslobađanja Maslenice i uspostavu sigurnog prometa prema jugu, te osigura Zadar od četničkih granata.

Upravo je zbog tajnosti operacija i dobila ime “Gusar”: načelnik operativnog odjela OG Zadar, pukovnik Rajko Rakić, je kasnije ispričao: “Ja sam mislio da treba staviti “Maslenica“, s obzirom na prostor, tako sam zacrtao kao podsjetnik da se to odredi… U jednom od mnogih dolazaka Gotovina je to vidio, rekavši: “Ne, ne, ne, nećemo Maslenica, jer to otkriva poziciju na kojoj ćemo djelovati. Ako slučajno tko sazna, nekako protivnik provali, dozna da se nešto priprema pod imenom “Maslenica”. Nego ćemo staviti „Gusar“, pa da je neutralno u smislu same lokacije gdje će se operacija provoditi”.

Ipak, operacija nipošto nije protekla glatko, i razotkrila je i slabosti HV. Nositelj akcije bila je 4. brigada. Brigadir Luka Džanko, koji je kao član Bobetkovog stožera prilikom oslobađanja Dubrovnika nakon te akcije imenovan zamjenikom generala Ante Gotovine, rekao je: “Na žalost, Bobetko nije dovoljno vodio računa da je 4. brigada izmrcvarena, izmučena, žrtava ima dosta, da je daleko i nije na okupu… Ipak, krenulo se.”

Naime, dio te brigade, 1. bojna imala je teške borbene zadaće na dubrovačkom ratištu, a ona je činila čak trećinu brigade. Ona je priključena brigadi u hodu, na sam dan napada. Ostali dio brigade je išao u preustroj, koji do početka akcije nije bio završen, i usporedo prolazio obuku. Popunjenost brigade je na papiru bila solidna, međutim na spisku su se vodili i oni koji su bili ranjeni ili na bolovanjima. U stvarnoj operativnoj uporabi je bilo negdje između 35 i 40 posto ljudstva, prema Džanku.

Već u pripremama je grupa časnika pri izviđanju upala u minsko polje, pri tom su poginula dva zapovjednika, a osmero je ljudi ranjeno. Zbog svega navedenog, 4. gardijska je imala je iznimno visok broj žrtava: devet poginulih i 54 teže ili lakše ranjenih pripadnika, po okončanju napadajnih djelovanja 27. siječnja. I u daljnjim sukobima 4. GBR trpjela visoke gubitke, a do 30. ožujka poginulo je još osam pripadnika brigade.

Uz njih je djelovala 113. brigada, sastavljena uglavnom od ročnih vojnika. “Ročni sastav bio je nepoznanica i nismo znali kako će se oni ponašati u borbenoj situaciji, pravoj bitki. Međutim, momci su stvarno bili izvanredni od tada pa sve do operacije Maestral! Stvarno, ročni vojnici su bili jedno veliko, ugodno iznenađenje”, rekao je kasnije Ivica Čupić, zamjenik zapovjednika 113. brigade.

U noći s 24. na 25. siječnja osvojeni su ključni položaji na Velebitu, a 25. siječnja su postignuti su svi strateški ciljevi – oslobađanje zadarskog zaleđa, prostora Novskog ždrila te osiguravanje nadzora nad ključnim položajima na Velebitu s kojih se moglo nadzirati Obrovac, Benkovac i Gračac. Međutim, tada dolazi do zaustavljanja napretka hrvatskih snaga prema Obrovcu i Benkovcu – i to zbog prijetnji međunarodne zajednice sankcijama! “General Bobetko zapovijeda obustavu manevara i zabranu paljbenog djelovanja prema neprijatelju. Ta pozicija za nas je bila operativno-taktički isključivo nepovoljna jer smo došli pod Debelo Brdo, a Debelo Brdo je bilo glavni oslonac neprijatelja za izvođenje obrambenih zadaća. S druge strane, tko ima Debelo taj kontrolira cijeli prostor Ravnih kotara”, ispričao je kasnije Brigadir Stanko Čelar, tada operativni časnik u zapovjedništvu 4. GBR.

Ovdje valja spomenuti i da je prilikom akcije “Gusar” izveden prvi helikopterski desant u povijesti Domovinskog rata, i tom prilikom su na ratištu Slavonci zamijenili Dalmatince. Naime, svježe su snage na bojište prebačene helikopterima izravno iz Slavonije! To je bilo potrebno jer su se Srbi, nakon početnog iznenađenja, reorganizirali i 25. siječnja poveli protunapad. Oni su zapravo iznijeli i najveći teret – jer su i nakon kraja operacije bitke trajale sve do kraja ožujka, obzirom da su Srbi svim silama – uz pojačanja od četnika iz Srbije – pokušavali vratiti izgubljeni teritorij (200 kvadratnih kilometara, plus 80 u operaciji Peruća!).

Službeno, akcija je završila 27. siječnja, jer su glavni ciljevi ostvareni u zacrtanom roku od 72 sata  – no posve neplanirano, na nju se nadovezala operacija “Peruća” kojom je oslobođen prostor hidroelektrane i akumulacijskog jezera koje su Srbi minirali: Da su proveli naum u djelo, tsunami od 460 milijuna kubika vode bi posve potopio sva naselja u dolini Cetine i pobio stanovništvo! Brana nije popustila samo zahvaljujući tome što je britanski časnik Unprofora, Mark Nicholas Grey, tijekom 1992. godine u više navrata naredio da se ispusti višak vode i razina u jezeru spusti za četiri metra – brana inače ne bi izdržala!

U akciju se krenulo kad je u zapovjedništvo stigla dojava da Srbi preuzimaju položaje Unprofora – otjerali su kenijske Unproforce – i da se spremaju, za odmazdu zbog poraza u “Maslenici”, s čak 30 tona eksploziva minirati branu! Dan po završetku akcije Maslenica, 28. siječnja u 10:15 sati četnici su aktivirali eksploziv postavljen u nadzornoj galeriji brane i teško je oštetili, ali ona ipak, srećom, nije popustila: Da jest, bio bi to jedan od najvećih ratnih zločina u povijesti Domovinskog rata, masovno ubojstvo civila. Odmah nakon eksplozije postrojbe HV-a su krenule u napad i ubrzo su ovladale kompletnim područjem oko brane Peruća.

No, početkom veljače dolazi do snažnog protunapada srpskih snaga, što lokalnih četnika što “dobrovoljaca” iz BIH i Srbije. Tu su iznimnu hrabrost pokazali pripadnici 2. gardijske brigade “Gromovi” i mornaričkog pješaštva “Vange”, te pripadnici 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda, koji su samo nekoliko dana ranije preuzeli crtu odgovornosti od 4. gardijske brigade i koji su ponovo zauzeli Kašić, nakon što su ga Srbi vratili u protunapadu. U samom Kašiću su Srbi postavili zasjedu, i 3. gardijska brigada je tada izgubila čak 18 boraca. Ipak, borbe za Kašić i Škabrnju uspješno su završene 7. veljače.

“Nakon oslobađanja Škabrnje, u Zadar je stigao hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman. Na primanju je izrazio veliku želju da posjeti Škabrnju zbog svega što je simbolizirala. Svi su znali da je to preopasno, ali predsjednik je bio preveliki autoritet, nitko mu se nije usudio otvoreno oponirati. Iako među mlađima, uostalom bio sam odgovoran za to područje, ja sam mu otvoreno rekao: “Gospodine Predsjedniče, situacija je preopasna, ne držimo Ražovljevu glavu. Sigurnosna situacija ne dozvoljava da se izlažete takvoj opasnosti”. Poslušao me i umjesto Škabrnju, posjetio je gradsku bolnicu“, ispričao je kasnije general Miljenko Filipović.

Iako nije protekla glatko, operacija je bila uspješna. Ne samo u vojnom pogledu, nego i zato što je bitno srozala moral srpskih boraca i pokazala im, po prvi put, da nemaju posla s amaterima nego s organiziranom vojnom silom. Istina, ona je tada organizacijski bila u začecima – i gubici i problemi u toj operaciji svjedoče da HV tada još nije bila spremna izvesti nešto poput “Oluje” – ali je bila dovoljno spremna da izazove pravo rasulo na srpskoj strani.

O tome najbolje svjedoči srpski general Milislav Sekulić u svojoj knjizi “Knin je pao u Beogradu”: iz njegovih se navoda isto da zaključiti da je Maslenica označila prekretnicu, i početak pada marionetske srpske države na hrvatskom tlu. “Zbog velike ofenzive ustaša srpske snage nalaze se u teškom položaju i traži se hitna pomoć u ljudstvu jer inače neće izdržati”, kaže, pa potom piše o kaosu i rasulu u srpskim redovima: “Arkanova jedinica bila je van kontrole komandiranja Srpske vojske Krajine, ponašala se paravojno i arogantno. Nastupao je s pokrićem iz Beograda. Na ratištu zapadnog dijela RSK počinili su tako i više neprihvatljivog što je spadalo u kriminal”, piše Sekulić. Prema njegovom svjedočenju, u srpskim je redovima nakon Maslenice postalo rašireno dezerterstvo u Srbiju, samovoljno napuštanje položaja, samoubojstva srpskih vojnika, pijanstva, itd. što je uz užasno loše materijalne prilike u “RSK” dovelo do potpunog pada borbenog morala.

Nakon što nabraja koliko je vojnika dezertiralo iz koje jedinice, Sekulić navodi: “Nastavlja se osipanje dobrovoljačkih jedinica, ne smanjuje se samovolja, pljačka i kriminal. Problemi narastaju umjesto da se smanjuju, moral sve više pada. Zbog ideje da dobrovoljačke jedinice iz Srbije treba što više gurati u napad, a krajišnike ostavljati da drže položaje, te većeg broja poginulih među Srbima koji su došli iz Srbije dolazi do međusobnih sukoba nasilja i pljački. Samovolja, pljačke, nasilje i maltretiranja starješina i vojnika koja se provode izazivaju uznemirenost i nezadovoljstvo naroda i svećenika te revolt boraca i starješina, a takva situacija prijeti da se pretvori u otvoreni sukob. Oficiri koji su na to upozoravali bili su prebijani od pljačkaša iz Srbije…”

No kaos je nakon toga zapravo tek postao vidljiv: već prije akcije Gusar, u 75. (drniškoj) brigadi na poziv se, nekoliko dana prije Maslenice, odazvalo svega 5 od 33 časnika, devet od ukupno 21 dočasnika, te 13 od ukupno 413 vojnika! Prosječna starost vojnika iznosila je 48 godina. Bez pomoći gore navedenih četničkih uvezenih postrojbi, akcija bi završila jako brzo: “Krajišnici” baš i nisu bili spremni braniti Krajinu, a Draganovi opjevani i romantizirani “Knindže” su bili više zainteresirani za reketarenje vlasnika kafića po Kninu nego za borbu. Maslenica je sve to razotkrila kao na dlanu.

Nakon nje, i borbi koje su uslijedile, odnosno srpske protuofenzive, do 31. ožujka 1993. ostalo je 127 mrtvih branitelja, a srpska strana pretrpjela je znatno teže gubitke te se procjenjuje da je poginulo ukupno 490 njihovih vojnika.

 

Autor: Mario Macan

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK