logo logo logo logo

Najbolje kratke priče o Domovinskom ratu 2021.

Objavljeno: 13. 7. 2021 - 16:11 | Kategorija: Vijesti

U svibnju 2021. godine, Ministarstvo hrvatskih branitelja dodijelilo je 27 nagrada za najbolje kratke priče o Domovinskom ratu koje su pisali učenici srednjih škola iz Republike Hrvatske.

Riječ je o trećem po redu Javnom pozivu za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola RH, odobrenog od strane potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, koji je bio otvoren od 2. veljače do 4. ožujka 2021. godine.

U danom razdoblju zaprimljeno je 208 kratkih priča o Domovinskom ratu, a njihovo vrednovanje obavilo je Povjerenstvo za vrednovanje, prema sljedećim kriterijima: jezično-stilske vrijednosti, estetske vrijednosti, uspješnost interpretacije teme te autentičnost prijavljenog rada, priopćili su iz Ministarstva hrvatskih branitelja.

Najviše bodova postiglo je 27 priča. Prvu nagradu osvojila je učenica 4. razreda Gimnazije Vukovar – Stella Ristović s pričom „Dio mene“, druga nagrada pripala je  Vidi Terze, učenici 4. razreda II. gimnazije u Zagrebu, za djelo „Pet minuta“ te je podijeljeno pet ravnopravnih trećih nagradaLei Beber za „Deja vu“ (učenica 2. razreda Srednje škole Pregrada), Antoniji Bračun za „Božja ruka iznad Srđa“ (učenica 3. razreda Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića s pravom javnosti u Dubrovniku), Cori Borković za „Sjećanje“ (učenica 4. razreda IV. gimnazije u Zagrebu), Ivanu Mandariću za „Povez“ (učenik 2. razreda Nadbiskupijske klasične gimnazije „Don Frane Bulić“ s pravom javnosti u Splitu), te Danieleu Beriši za „Svjetlucavu traku završetaka“ (učenik 2. razreda Tehničke škole Rijeka).

Sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje, pisano je pohvaljeno sedam priča: „Plišani medvjedić“ Rafaela Kovača (učenik 4. razreda Srednje škole „August Šenoa“ Garešnica), „Zora“ Melani Blažinčić (učenica 2. razreda Industrijsko-obrtničke škole Virovitica), „Pogled u prošlost“ Marije Kelbase (učenica 3. razreda Ekonomske škole Požega), „Nestalo moje“ Emilije Kanjuh (učenica 1. razreda Srednje škole Bartola Kašića u Grubišnom Polju), „Djevojčica koja nikada neće odrasti“ Nike Tot (učenica 2. razreda Ekonomsko-birotehničke škole u Slavonskom Brodu, „Ljubav, rat i mir“ Marije Petrusek (učenica 2. razreda Ekonomske škole Požega), te „Ispovijed“ Tee Oštrić (učenica 3. razreda Gimnazije Petra Preradovića u Virovitici). Također, učenik 3. razreda V. gimnazije u Zagrebu, Bruno Tonković, dobio je posebnu pohvalu za književni izričaj u radu „Šuma podno Suđenica“ te su učenicama Centra za odgoj i obrazovanje Rijeka – Saneli Vidmar za „Domovinski rat i moj tata“ i Marini Iskri za „Hrvatska vojska“ –dodijeljene posebne zahvale za visoku motivaciju i iskazani trud.

„Ratovi nisu baš najbolja mjera za književnost, ali ni književnost nije najbolja mjera za rat. Ova rečenica poigrava se s mišlju velikoga hrvatskoga književnika Antuna Šoljana. No tek u ratu čovjek spozna što je mir. Spozna što je sloboda. Oduvijek je rat bio tema književnih djela, ali svaka priča o ratu zapravo je  antiratna priča. Zato i naši učenici pišući o ratu, uče kako je mir nenadoknadiv“, istaknuli su iz Ministarstva hrvatskih branitelja.

U nastavku slijedi pregled pojedinih kratkih priča iz Domovinskog rata.

Stella Ristović – „Dio mene“

Pobjednička priča  progovara o djevojci koja je tijekom rata bila zatočena u logoru gdje je trpjela zlostavljanja i maltretiranja od strane agresora. Unatoč traumatičnim događajima kojima svakodnevno svjedoči, djevojka uspijeva pronalaziti nadu i snagu te se u konačnici suočava sa svojom sudbinom i pronalazi mir u novom životu.

„Glasan pljesak trgnuo me iz mojih prisjećanja i razmišljanje, a suze su se nakupile u očima čim sam ga ugledala kako mi se stidljivo smješka iz grupe prvašića koji ponosno nose svoje školske torbe. Taj nevini osmijeh uvijek će biti moja snaga. Iz nečega nehumanoga rodilo se nešto nevino i voljeno. Nikad se neću pokajati što sam ga ipak na kraju zadržala, koliko god to teško bilo. Odlučila sam prihvatiti stvarnost i svoju situaciju. Nisam imala snage ubiti nešto nevino, nešto što nije bilo krivo za svoj nastanak i svoje postojanje. Nisam ni slutila koliko će ga biti lako voljeti te koliko će mi sjećanja i rane lakše zarastati uz njega. Dokle god dišem, neću zaboraviti svoju noćnu moru, najgori dio moga života, ali shvatila sam da agresija nije odgovor na agresiju. Sada imam njega koji mi je dao smisao životu i utješio me kada mi je to bilo najpotrebnije. Spašavanjem njegovoga života, spasila sam i svoj,“ ulomak iz „Dio mene“, Stella Ristović.

Vida Terze – „Pet minuta“

Drugonagrađena priča na realističan način prepričava svibanjsko granatiranje Zagreba od strane neprijatelja koje je uslijedilo kao odmazda na vojno-redarstvenu operaciju „Bljesak“. Djelo je napisano iznimno intrigantno te do samog kraja dominiraju osjećaji neizvjesnosti i napetosti.

„Otvaraju bilježnice i trgaju stranice. Biologija, fizika, matematika. Pojmovi koji su do prije petnaest minuta bili važni, a više ne znače ništa. Listove polažu uz metalne čahure da ih obilježe. Profesori im pomažu. Bijela boja papira bliješti na suncu kao slonovača.

Kad je gotovo, profesori ih šalju u Sheraton s ostalima. Rika gradskih sirena stane tuliti za uzbunu. Netko kaže da je bilo još bombi, da su pale na dječju bolnicu u Klaićevoj. Da ima mrtvih.

Isprva ne može, ne želi vjerovati. Rat se odvija na bojišnicama, a ne u srednjim školama i bolnicama. A onda ga prelije neopisivo saznanje, osjećaj hladan poput sjevernih mora, i zna da je sve što kažu istina. Ovo nije rat s televizije“, odlomak iz „Pet Minuta“, Vida Terze.

Lea Beber – „Deja vu“

Treću nagradu osvojilo je sedmero natjecatelja. Jedna od tri koje ćemo izdvojiti na kajkavici govori o dvjema radnjama odvijenim u razmaku od 30-ak godina. Naime, mlada autorica povukla je paralelu između događanja iz Domovinskog rata i razornih potresa koji su pogodili Hrvatsku krajem 2020. godine. Patnja, strah i neizvjesnost su osjećaji koji pronalazimo u hrvatskom društvu tijekom obje situacije.

„Stojim pred cirkvoj. Ljučem kaj je od jej ostalo. Tornja ni. Zmislim se da som prvi krat stopo na jenga. Porihtejvali smo zvono. Tejga som dnejva sljužu svoju prvu mešu. Duh Svejti se zlil na me. Na drugem se kraju negdo dere. Vsi su vtihnili. Vrisak je tuljko snaužan kaj me trnci dva krat prejdeju. Srce me zaboli od rejči matere. Zgubila je čer. Znol som ju vidati. Furt se smejaula. Nič lošega za ju nis čul. Zde pa je već ni. Tou nes ni pitalo dou velja, kak ni prejt trist lejt. Ni blo pomoći. Či si šo, si šo.

Tovarnik. Župni ured. Svećenik Ivan Burik leži na podu. Na prsima mu prostrjelna rana širine pet centimetara. Svećenički biret nigdje na vidiku. „Poginuo je u eksploziji.“, tako je stajalo u mrtvozorničkom izvješću,“ ulomak iz „Deja vu“, Lea Beber.

Antonija Bračun – „Božja ruka iznad Srđa“

Također trećenagrađena „Božja ruka iznad Srđa“, donosi priču o Domovinskom ratu iz pogleda vojnika na ratištu. Riječ je duhovito obrađenoj temi bitke za Dubrovnik, o „hrabroj ludosti ili ludoj hrabrosti“ hrvatskih branitelja, na dan sv. Nikole 1991. godine.

„Neprijatelj je već skoro bio na vrhu tvrđave kad je udar počeo. Stajali smo spremni na svakom ulazu. Nas šačica sa šakom streljiva. Da su to znali, ova bi priča danas bila drukčija.

Odjednom je nekome sinulo, ni dan-danas ne znam kome i je li to bilo prikrivanje straha ili naša mladenačka ludost, ali podsjetilo me na scenu iz „Titanika” kad je orkestar svirao posljednju pjesmu pred potonuće. Rekao je: „Srećko, ti imaš dobar glas, zapjevaj nešto.”

Srećku nije trebalo dvaput ponoviti, odložio je pušku na pod i iz svega glasa pustio svoj bariton: „Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati! Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati.”

Svi smo uglas zagrmjeli, imao sam osjećaj da je naša pjesma odzvanjala i Stradunom, i Rijekom dubrovačkom, i Primorjem, i duž župske vale sve do Prevlake.

Samo nekoliko metara od nas četrdesetak neprijateljskih vojnika protrnulo je od straha. Čuli smo ih kako govore bježeći: „Nadrogirane ustaše pevaju, ima ih preko stotine, bežimo, bre, dok nas sve ne pokokaju!”, odlomak iz „Božja ruka iznad Srđa“, Antonija Bračun.

Cora Borković – „Sjećanje“

Dirljiva priča o majci čiji je sin otišao u rat i nikad se iz njega vratio. Radnja nas upoznaje kako se majka nosi i suočava s teškom tragedijom.

„Još od tog dana, tog prokletog dana, cijeli je svijet poprimio tamniju nijansu. Svakim danom sunce sja manje, kiša pada jače i vrijeme teče sporije. Više ne mogu isprati oštri vonj onoga specifičnog tjeskobnog znoja iz svoje odjeće.  Tablete za smirenje nikada nisu radile kako spada, no od tada rade još i manje. Preko dana pokušavam se zaokupiti bezličnim zadacima i obavezama, ali noći, noći su najgore. Sve ono što sam preko dana pomela pod sag u crnini izlazi van i puzi prema meni. Spoznajem dubinu mraka te samoću koju skriva u sebi. Suprug šuti, šutim i ja,“ ulomak iz „Sjećanje“, Cora Borković.

Ostale kratke priče

Kako, nažalost, ne možemo prezentirati svaki od nagrađenih i pohvaljenih radova, sve kratke priče o Domovinskom ratu možete pronaći OVDJE.

 

Autor: Žana Jukić

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

 

 

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK