logo logo logo logo

Mitovi i činjenice o povlaštenim upisima djece branitelja na fakultete

Objavljeno: 9. 10. 2021 - 15:21 | Kategorija: Vijesti

Možda najrašireniji mit o hrvatskim braniteljima je – da njihova djeca imaju prednost pri upisima na fakultete i srednje škole, odnosno da se automatski upisuju prijeđu li bodovni prag. Koliko puta ste čuli ili pročitali kako se djeca branitelja upisuju na uštrb druge djece, s većim brojem bodova?

To izaziva zabunu ne samo kod onih koji nasjedaju na to smatrajući kako je istina, a što u konačnici dovodi do negativnog stava javnosti prema braniteljima, nego i kod brojne djece branitelja – koja smatraju, pogrešno, da pri upisu na fakultet trebaju samo prijeći bodovni prag, pa stoga ostaju u čudu – i neupisani! – kad shvate da to jednostavno nije tako.

Donje dvije priče su istinite, no izmijenjena su samo – imena protagonistica, a ovdje su radi ilustracije problema. Prva, nazovimo je Tina, je svojevremeno željela upisati studij poslovne ekonomije u Zagrebu. No nije briljirala na Državnoj maturi, a konkurencija za Ekonomski fakultet je velika. A onda joj je palo na pamet ono što je čula još dok je bila učenica – njen je otac branitelj, pa je smatrala da bi mogla koristiti pravo prednosti pri upisu.

Nazvala je Agenciju za znanost i visoko obrazovanje i upitala koju dokumentaciju treba poslati kako bi ostvarila svoje pravo. Razgovor je, kaže, tekao otprilike ovako:

• Oprostite što Vas ovo moram pitati. Je li Vaš otac još uvijek živ?
• Da, da! Tata ovdje sjedi pored mene, evo, sve čuje.
• A, recite… je li Vaš otac kojim slučajem invalid Domovinskog rata?
• A, ne, srećom, ne. Tata nije ranjen.
• Žao nam je, u tom slučaju, ne možete ostvariti pravo prednosti?
• Kako to mislite?!

Da, prednost pri upisu postoji – ali ne za djecu branitelja. Da skratimo, postoji za branitelje kao takve, a za djecu – samo ako im je otac poginuo ili nestao u ratu, ili je stopostotni hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata prve skupine, dakle od onih čija invalidnost podrazumijeva nepokretne ili nepostojeće ruke ili noge, i slična teška oštećenja koja rezultiraju time da o njima netko drugi mora brinuti. Za stopostotne invalide druge, treće i četvrte skupine – takvo pravo ne postoji, kao niti za one čija invalidnost nije stopostotna. Drugim riječima, postoji zapravo za – ratnu siročad.

No ni to ne jamči upis „preko reda”. Drugi primjer, nazovimo je Helena. Ona je srednju školu završila još 2010. i zaposlila se, ali joj je oduvijek velika želja bila upisati studij građevinarstva u Osijeku. Oca koji je poginuo na Trpinjskoj cesti dok je bila beba se niti ne sjeća, zna ga samo po pričama obitelji i suboraca. Govore joj da baš ima sreće što je srednju završila 2010. godine. Da ju je završila samo godinu dana kasnije, morala bi polagati ispite Državne mature iz hrvatskog jezika, matematike i stranog jezika – kao gimnazijalka to bi morala učiniti da uopće završi srednju školu.

Helena je prijavila studij i tijekom postupka poslala potrebnu dokumentaciju – uključujući ovjerenu potvrdu ureda državne uprave kojom dokazuje da je dijete poginulog branitelja. Ovdje je bitno napomenuti – radi se samo o braniteljima koji su smrtno stradali u ratu, ne onima koji su poginuli nakon rata. No kad je objavljena konačna ljestvica poretka za studij građevinarstva u Osijeku, na njoj je nije bilo – niti ispod niti iznad crte! Kako je to moguće? I njoj nije bilo jasno, poslala je svu potrebnu dokumentaciju, urednu i ovjerenu. A i nije imala loš prosjek u školi, iako, nevažno – negdje bi se njeno ime pojavilo.

No i tu postoji caka. Da bi dijete u ratu smrtno stradalog branitelja uopće imalo šansu ostvariti pravo prednosti pri upisu na studij, mora položiti prijemni ispit (ako ga fakultet provodi), zadovoljiti sve njegove nužne preduvjete, ako ih ima (na primjer, slušati određen predmet tijekom barem dvije godine srednjeg školovanja) te položiti sve obvezne ispite državne mature, a to su hrvatski jezik, matematika i strani jezik. I to se odnosi čak i na one kandidate koji inače, po godini završetka srednjeg školovanja, nisu obveznici Državne mature. Naime, nakon što je uvedena državna matura, svi koji misle vući pravo prednosti po bilo kojoj osnovi – moraju je imati položenu, neovisno o tome kad su završili srednju školu. Odnosno, ako su je i završili kad matura nije bila potrebna, ali su se pokušali upisati na fakultet nakon 2010., treba im matura. Naravno, mogu upisati fakultet i bez nje, kao i svi ostali – ali tada ne mogu koristiti prednost pri upisu.

Da rezimiramo, pravo prednosti može dobiti samo onaj tko je sam bio branitelj, ili onaj tko je dijete u ratu poginulog, zatočenog, ili nestalog branitelja Domovinskog rata, ili pak dijete stopostotnog hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rata prve skupine. Uz to, mora položiti obvezne ispite Državne mature, prijemni ispit i zadovoljiti sve nužne preduvjete studija koji ga zanima.

Dakle, to da djeca branitelja automatski upisuju fakultet ako prijeđu prag, nije točno. Nije dovoljno samo reći ‘ja sam dijete branitelja’, i dobiti pravo prednosti pri upisu na fakultet, unatoč još uvijek široko uvriježenom mišljenju da je tome tako. Odakle onda taj mit, jer svi mitovi imaju korijen negdje u stvarnosti?

Ključni je datum 20. prosinca 2006. godine, kad je Ustavni sud Republike Hrvatske, kojim je predsjedao Petar Klarić, ukinuo tadašnji članak 53. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koji je stupio na snagu godinu dana ranije, 1. siječnja 2005. godine, a objavljen je u Narodnim novinama od 10. prosinca 2004. godine.

U tom članku Zakona navedeno je:

‘Djeca smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, djeca zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, HRVI iz Domovinskog rata i djeca HRVI iz Domovinskog rata, hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, dragovoljac i djeca dragovoljca iz Domovinskog rata izravno se upisuju u srednje škole i visoka učilišta pod uvjetom da prijeđu bodovni, odnosno razredbeni prag, te da zadovolje na ispitu sposobnosti i darovitosti u srednjim školama i visokim učilištima u kojima se provodi prijamni ispit.’

Ovdje valja napomenuti da se ni tada, u tih godinu dana kad je zakon bio proširen i na djecu dragovoljaca i svih HRVI neovisno o kategoriji i postotku invalidnosti, oni nisu upisivali – bar ne izravno – na račun drugih kandidata, već, ako je fakultet primao 1.000 studenata, dodatno na taj broj.

Osporavatelji tog zakona bili su Vilim Friščić iz Nedelišća, Nezavisni sindikat znanost i visokog obrazovanja sa sjedištem u Zagrebu kojeg je zastupao vječni sindikalni lider Vilim Ribić te Hrvatski helsinški zbor za ljudska prava sjedištem u Zagrebu kojeg je zastupao Žarko Puhovski, te Sveučilište u Zagrebu na čelu s već spomenutim tadašnjim rektorom Aleksom Bjelišem.

Vilim Friščić smatrao je da sporni članak 53. dovodi ‘u neravnopravan položaj i mogućnost neupisa sve one koji imaju isti broj bodova i iste sposobnosti s onima koje preferira ovaj članak.’

Ribićev sindikat je, pak, smatrao da je gore navedeni članak u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 65. Ustava Republike Hrvatske u skladu s kojom se eksplicitno propisuje da je svakome dostupno, pod jednakim uvjetima, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima te da se takvim zakonskim uređenjem u nepovoljniji položaj stavljaju pristupnici ili potencijalni studenti koji su također prešli bodovni, odnosno razredbeni prag te zadovoljili na ispitu sposobnosti i darovitosti, ali su pri tome ostvarili jednak ili veći broj bodova od pristupnika koji spada u neku od povlaštenih kategorija i koji samim time, temeljem članka 53. zakona, ostvaruje pravo na izravan upis.

Hrvatski helsinški zbor je kao argument naveo činjenicu da se provođenjem spornog članka zakona zapravo daje faktičku prednost pri upisu skupini građana na temelju podrijetla. Dakle, na temelju onog što ti ljudi sami po sebi jesu, na temelju onog kakvi su rođeni.

Slično razmišljanje dijelilo je i Sveučilište u Zagrebu koje je smatralo da članak 53. pravo upisa u srednje škole i na studije ne vezuje uz nečiju osobnu sposobnost da se upiše već za karakteristiku koja je sa stanovišta sposobnosti kao kriterija za upis irelevantna – tj. za to je li dijete dragovoljca Domovinskog rata.

Ustavni sud je ove prijedloge prihvatio kao osnovane i time je ukinuta mogućnost prava prednosti pri upisu djeci dragovoljaca, ali i invalida, poginulih branitelja…

Međutim, niti godinu dana kasnije, 2007. godine, ta odluka je osporena Sporazumom o poticajnim mjerama za upis u ustanove visokog obrazovanja za hrvatske branitelje, hrvatske ratne vojne invalide iz Domovinskog rata, djecu smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja te djecu stopostotnih HRVI iz Domovinskog rata koji je dan danas još uvijek na snazi.

No koliko se on stvarnosti primjenjuje? Sukladno tom sporazumu, pravo prednosti imaju prije svega sami branitelji što zapravo nikad nije bilo sporno, no, ako uzmemo u obzir današnju prosječnu životnu dob branitelja Domovinskog rata, jasno je zašto se već godinama za upis na studij nije prijavio niti jedan branitelj te tražio pravo prednosti pri upisu, a vjerojatno nikad više niti neće. Gotovo svi veterani Domovinskog rata su danas stariji od 50 godina.

Čak i djece smrtno stradalih i nestalih branitelja koja bi tražila pravo prednosti pri upisu je sve manje i manje. I oni su danas u tridesetima, ili još stariji. Najmlađi, oni čiji su očevi poginuli u Oluji 95., a tada su bili bebe, su već posve blizu tridesetoj, što znači da su fakultet većinom već davno upisali, ako im je to bila namjera. .

Kako godine od Domovinskog rata neumoljivo prolaze, danas preko 90 posto kandidata koji traže pravo prednosti pri upisu na studij čine oni koji pokušavaju to pravo prednosti ostvariti po jednoj posve drugoj osnovi koja nema veze niti s Domovinskim ratom, niti s braniteljima, a to je da imaju šezdesetpostotno i veće tjelesno oštećenje (ne ono stečeno u ratu!). Oni svoje pravo prednosti ostvaruju temeljem ovjerenog Rješenja o invaliditetu Hrvatskog zavoda za Mirovinsko osiguranje.

Dakle, gore navedena pravila o tome tko ima pravo na povlašteni upis uvedena su još u ožujku 2007. godine kada je potpisan „Sporazum o poticajnim mjerama za upis u ustanove visokog obrazovanja za hrvatske branitelje, hrvatske ratne vojne invalide iz Domovinskog rata, djecu smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja te djecu stopostotnih HRVI iz Domovinskog rata”. Sporazum su potpisali tadašnja potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Jadranka Kosor, u ime Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, tadašnji državni tajnik za znanost i tehnologiju, Dražen Vikić Topić, u ime Ministarstva znanosti, obrazovanja sporta te tadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu, Aleksa Bjeliš, u ime Rektorskog zbora.

Sporazum je potpisan temeljem procjene da su djeca koja su ostala bez očeva u Domovinskom ratu, odnosno ona čiji su očevi još među nama ali im je kvaliteta života znatno ugrožena zbog invaliditeta kojeg su stekli u samom Domovinskom ratu, zbog težine posljedica rata dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale kandidate koji žele upisati studij. Doista, ne može se reći da su u jednakoj startnoj poziciji budući student koji ima oba roditelja koji rade solidno plaćene poslove s punim radnim vremenom i budući student koji je odrastao bez jednog roditelja ili, pak, još uvijek ima oba roditelja ali jedan nije radno sposoban. Osim očite materijalne prednosti koju ima prva osoba, druga osoba također je obilježena i čitavim nizom emocionalnih trauma koje joj posljedično otežavaju sam postupak pripreme za upis na željeni studijski program.

Mnogi danas ne misle tako. Zahvaljujući brojnim pristranim medijskim napisima antibraniteljski sentimenti snažniji su no ikada pa se tako na same branitelje gleda kao na parazite čije privilegije nasljeđuju njihova djeca. No ne treba zaboraviti, svi kandidati koji pri upisu na neki studij ostvare pravo prednosti, po bilo kojoj odnosi, ne oduzimaju mjesto nikome. Oni se upisuju izvan kvote (pod uvjetom da su zadovoljili sve gore navedene preduvjete). Dakle, nekom tko je prošao srednju školu s 5 i vrhunski riješio maturu ni na koji način neće pri upisu smetati netko tko nije tako dobar kao on, ali mu je tata poginuo u Domovinskom ratu, neće ga izbaciti s liste.

Istina je, doduše, da djeca koja imaju osnove ostvariti pravo prednosti pri upisu po osnovi smrti ili teške invalidnosti roditelja stečene u ratu, moraju prijeći određen bodovni prag, ako ga visoko učilište postavi, no i tada neće oduzeti mjesto nekome tko to pravo prednosti ne ostvaruje, ako je ta druga osoba zadovoljila sve nužne preduvjete studija i ostvarila dovoljno bodova na konačnoj ljestvici poretka.

Ukratko rečeno, djeca branitelja niti sva imaju pravo upisa „preko reda”, a niti ona razmjerno rijetka koja imaju ne oduzimaju ništa, unatoč tome što se stalno pokušava progurati ta teza. A s kategorije kao što su sam hrvatski branitelj i njegovo dijete koje traži pravo prednosti pri upisu na studij su ionako pred iščeznućem – već temeljem protoka vremena.

 

Autor: Mario Macan

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK