logo logo logo logo

Invalidi domovinskog rata: Isključeni iz društva koje su stvorili

Objavljeno: 25. 1. 2021 - 11:59 | Kategorija: Vijesti

Malobrojna su ozbiljna istraživanja koja se bave statusom invalida Domovinskog rata u društvu, a brojni su novinski članci o “lažnim braniteljima”, “kockoglavim ognjištarima”, i oni u kojima se invalide rata – naročito one umirovljene – tretira kao društveni problem, ljude koje je bolje izbjegavati.

Jedno od takvih istraživanja je ono Tihane Jašarević i Zdravke Leutar iz sad već prilično davne 2008., dok se samo Ministarstvo branitelja time izravno nije bavilo – ali je u suradnji s Državnim zavodom za statistiku, pred četiri godine financiralo i publiciralo rad prof. dr. sc. Zorana Šućura, prof. dr. sc. Zdenka Babića i dr. sc. Jelene Ogreste o demografskim i socioekonomskim obilježjima hrvatskih branitelja. Podaci iz tih radova u znatoj mjeri pobijaju uobičajeni medijski narativ o braniteljima – i ne samo to, nego upravo taj narativ definiraju kao dio problema.

Primjerice, u potonjem dokumentu, usporedba ekonomske aktivnosti braniteljske populacije s ukupnim stanovništvom u  dobi od 30 godina i više pokazala je da razlike postoje, ali one nisu velike, kako bi se moglo pogrešno zaključiti iz ponekoga medijskog prikaza braniteljske populacije. Dakle, hrvatski branitelji u podjednakoj su mjeri radno aktivni kao i ukupno stanovništvo, čak imaju nešto veći udio zaposlenih i manji udio nezaposlenih od ukupnog stanovništva. Očekivano, braniteljska populacija bilježi nešto veći udio umirovljenih od ukupnog stanovništva te niži udio neaktivnih zbog preuzimanja obveza u kućanstvu od ukupnog stanovništva.

Ne potvrđuje se niti predrasuda o tome da je uglavnom neobrazovana populacija išla u rat. Usporedba obrazovne strukture hrvatskih branitelja s ukupnim stanovništvom iste dobi pokazuje da hrvatski branitelji imaju nešto – ali ne bitno – niži udio završenosti višeg i visokog obrazovanja, ali i bitno veći udio hrvatskih branitelja završenog srednjoškolskog obrazovanja dok je bitno niži udio hrvatskih branitelja samo sa osnovnoškolskim ili nepotpunim osnovnim obrazovanjem u usporedbi s ukupnim stanovništvom. Dapače, istraživanje informatičke pismenosti pokazalo je da su tu branitelji ispred opće populacije svojih godina!

Šućur, Z. et al. (2011.) Demografska i socioekonomska obilježja hrvatskih branitelja

Također se može primijetiti da su branitelji prisutniji kao zaposlenici u industriji (prerađivačke djelatnosti), građevinarstvu, čak i u rudnicima, ali i javnoj upravi, dok su manje prisutni od opće populacije u financijskim djelatnostima, trgovini, znanosti.

No još gore predrasude su one o ratnim invalidima, posebno ranjivom dijelu braniteljske populacije.  Oni se, kako je pronašao gore spomenuti znanstveni rad, u još većoj mjeri suočavaju sa stigmatizacijom i medijskim stereotipiziranjem, a nerijetko i nezadovoljavajućim sustavom skrbi o invalidima, nezadovoljavajućim zakonodavnim i političkim stanjem i nezadovoljavajućim društvenim položajem. Oni imaju ptorebu participirati u društvu, ali se često suočavaju s otoprima i opstrukcijama. Oni redom naglašavaju važnost ljudskog dostojanstva i dostojanstva invalida – branitelja Domovinskog rata, ali upravo tu stvari najviše zapinju.

Problematična je već sama definicija invalida Domovinskog rata. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2001. godini u ukupnoj je populaciji popisano oko 430 tisuća osoba s invaliditetom, no tek za za njih oko 11 posto – 46 tisuća – kao uzrok invalidnosti se navodi Domovinski rat i njegove posljedice. Ipak, iako se nerijetko propituje status invalidnosti invalida Domovinskog rata, status ostalih invalida – napose kategorije invalida rada,  kojih imamo daleko iznad prosjeka EU – se ne propituje u javnosti nikad. Naravno, sumnje u koruptivne radnje pri stjecanju povlastica su u Hrvatskoj, zbog raširene korupcije, često opravdane – na što upućuju i sami invalidi, upućujući na to da su neki stekli status invalida a da pritom bojišta nisu vidjeli ili zbog nesreća ili bolesti nepovezanih s ratom – no iste takve sumnje se mogu jednako opravdano izraziti i kod ostalih kategorija, pa se i stoga invalidi Domovinskog rata osjećaju stigmatiziranima.

No ni temeljem gore navedenih podataka ne mogu se donijeti pouzdani zaključci o brojčanom stanju samih invalida Domovinskog rata, jer oni – ne razlikuju kategoriju civilnih od kategorije ratnih vojnih invalida! Da stvar bude kompliciraniha, prema podacima Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, u Hrvatskoj je 2008. bilo registrirano 43.493 hrvatskih ratnih vojnih invalida, od kojih je 860 najtežih (100% I. i II. skupine), dok je bilo svega 7.746 branitelja koji su ostvarili status hrvatskoga ratnog vojnog invalida po osnovi oboljenja od PTSP-a. S druge strane, prema podacima Hrvatskog registra osoba s invaliditetom, u Republici Hrvatskoj ima 34.610 invalida Domovinskog rata, no niti u njihovim statistikama se HRVI ne vode kao posebna skupina. Valja napomenuti da zakonska definicija u kategoriju invalida Domovinskog rata ne svrstava samo hrvatske branitelje kojima je organizam oštećen u ratu nego i one kod kojih se bolest, kao neposredna posljedica sudjelovanja u ratu, javila i godinama nakon rata, što je uostalom uobičajeno u svijetu.

Ono što muči invalide nije novac – kako im se često imputira. Većina onih koji su sudjelovali u istraživanju je zadovoljna, ili uglavnom zadovoljna, svojim primanjima i financijskim statusom. Ono čime nisu zadovoljni je odnos društva: On se prema ratom traumatiziranoj braniteljskoj populaciji mijenjao u tri faze. Tijekom prve faze, slikovito nazvane “fazom medenoga mjeseca”, se braniteljima iskazivala zahvalnost za sudjelovanje u ratu i nastojala im se pružiti sva moguća potpora. Kratko razdoblje u kojem se slavilo junaštvo i nacionalno zajedništvo branitelje je ispunjavalo ponosom i samopoštovanjem, unatoč tome što su zdravlje ostavili na ratištu bili su zadovoljni jer su osjećali da je njihova žrtva imala svrhu. No ubrzo je je uslijedila tzv. “faza otrežnjenja”, tijekom koje se preispitivao trošak svega toga, a što je na kraju rezultiralo ne samo smanjenjem financijske nego i ukupne društvene potpore. U posljednjoj fazi, i danas prisutnoj, “fazi negacije”, u društvu se do apsurda minimaliziraju rezultati rata i propitkuje se i sama opravdanost njegova vođenja. Takav odnos imao je – i još uvijek ima – brojne negativne implikacije na živote invalida Domovinskog rata.

“Pitaju me zašto smo išli u rat i što smo imali od toga … dovodi nas se u situaciju da se pitamo tko smo i što nam je sve to trebalo”, rekao je jedan od anktetiranih invalida. “Mnogi nas pitaju zašto smo i za koga išli u rat … dovode nas u situaciju da se pitamo zašto smo uopće išli … išao si dobrovoljno da obraniš društvo, a sad propituju naše postupke i motive”, kaže drugi. “Kada pokažem invalidsku iskaznicu, dobijem odgovor da tko me tjerao u rat, zašto sam išao i što mi je falilo da sam morao ići”, izjavio je treći.

To su tipične predrasude s kojima se susreću – a one su često bolnije od same invalidnosti i rana zadobivenih na ratištu. Osjećaj ponosa zbog ratne pobjede zamijenio je animozitet prema braniteljima, i naročito invalidima, te se oni svakodnevno suočavaju, već dugi niz godina, s javno izraženim negativnim stavovima o njima. Negativan odnos društva javlja se i u obliku ignoriranja samih invalida Domovinskog rata: Odnos prema njima, kažu, nije čak toliko negativan koliko ga nema uopće, a kad ga i ima, onda je ponižavajući.

To rezultira segregacijom invalida, čime se potiče getoizacija, tjera ih se da se uglavnom kreću u krugu svojih bivših suboraca: No to samo pogoršava ratne traume, jer je savjet svih psihijatara ratnim stradalnicima da se odmaknu od prošlosti, od ratnih priča – one posebno negativno djeluju na one s PTSP-om! – i da se uključe u normalan društveni život. No to uključivanje je postalo teško, često nemoguće, upravo zbog predrasuda i negativnog odnosa prema invalidima Domovinskog rata. Takav omalovažavajući, površan i nehuman odnos odnos nije specifikum hrvatskog društva, poznat je bio i nakon Drugog svjetskog rata i – naročito – nakon vijetnamskog rata, kad su veterani često napadani kao “ubojice djece” – no naročito je izražen u Hrvatskoj. Istraživanja pokazuju da ratni vojni invalidi gotovo jednoglasno opisuju odnos društva prema njima kao omalovažavajući, prezriv, i ponižavajući.

Nasuprot tome, rezultati svih relevantnih istraživanja u svijetu pokazali su da je da je od izvanredne važnosti da se ratnim veteranima, po povratku iz rata, nađe mjesto u društvu. Njima je participacija osobito važna jer im je odlaskom u rat to mjesto koje su nekoć imali naglo oduzeto, ne njihovom krivnjom. Oni žeče biti društveno korisni i priznati i po tome se nimalo ne razlikuju od ostalih ljudi, osim po tome što je ta želja često kod njih jače izražena upravo zbog ratnog iskustva. Činjenica da su sudjelovali u ratu znači i da su stekli specifične vještine i iskustva, pa tako većina branitelja i invalida Domovinskog rata smatra da je to osnova po kojoj ih se treba karakterizirati.

Upravo zbog takvog odnosa društva, velik broj njih nema jasnu viziju svoje budućnosti, kao ni budućnosti zajednice. U današnjem se društvu invalidi Domovinskog rata – s razlogom! – osjećaju stigmatizirano, prije svega zbog toga što se društvo prema njima odnosi s predrasudama i stereotipizira ih kao populaciju koja jedinu i isključivu važnost stavlja na materijalna prava i novac, koja “naplaćuje svoje sudjelovanje u ratu”. Istraživanja međutim pokazuju da to nije nimalo točno: Vrlo je malen broj onih koji su materijalnim pravima pridavali ikakvu važnost. Pokazalo se isto tako da stigmatizaciji invalida Domovinskog rata uvelike pridonose upravo mediji, koji stereotipiziranjem i nepoštivanjem načela individualne odgovornosti stvaraju predrasude i negativne stavove prema invalidima. Da se radi upravo o tome – o predrasudama i stereotipima – dokazuje i to da invalidi Domovinskog rata prvenstveno teže društvenoj jednakosti, a ne nekom povlaštenom statusu u društvu. Oni nerado ističu svoj status invalida i ne traže povlastice, ali se jako teško mire s negativnim odnosnom zajednice prema svom stradanju, kao i s ignoriranjem i nezainteresiranošću. A to su pojave s kojima se svakodnevno susreću, kao i s propitkivanjem njihovih motiva pri odlasku u rat i omalovažavanjem uloge koju su imali u obrani države. Česte su priče o “dogovorenom ratu” (što god da bi to trebalo značiti), a tu su i tako stereotipna pitanja poput “zar ste se za ovo borili”, ili “bilo bi nam bolje da smo ostali u Jugoslaviji” (što posve zanemaruje činjenicu da Miloševićev ratni stroj nije htio nikakve Hrvate u Jugoslaviji, i da je cilj rata upravo bio izbaciti Hrvatsku i Sloveniju iz Jugoslavije, uz zadržavanje velikog dijela teritorije u sklopu Velike Srbije!).

Takvi negativni stavovi prečesto prelaze i u izrazito neprijateljske, pa se tako dio ljudi prema invalidima Domovinskog rata odnosi s otvorenim animozitetom, što je posebno došlo do izražanja tijekom prosvjeda čiji je zahtjev bila smjena ministra, da bi u medijima bilo protumačeno kao zahtjev za “više novca”, o čemu nikad nije bilo govora. Najbolje čemu se pak mogu nadati je ignoriranje i nezainteresiranost za njihove probleme. Usto, mediji vrše pritisak na javnost u smislu da bi i oni koji pokažu razumijevanje za specifične probleme te populacije mogli i sami biti proglašeni “kockoglavim ognjištarima” i drugim pejorativnim epitetima, te ekskomunicirani iz “kulturnog i civiliziranog društva”, pa se tako malo tko izvan same populacije ratnih invalida uopće usuđuje govoriti u njihovu korist.

Osobito važno za osjećaj dostojanstva invalida Domovinskog rata jest njihovo sudjelovanje u društvenom životu, mogućnost da kao ravnopravni sudionici imaju svoje mjesto u zajednici, a to im je u dobroj mjeri oduzeto. Od društva i države oni ne zahtijevaju materijalna prava, nego prvenstveno pomoć u integraciji i resocijalizaciji – a to su procesi koji jednostavno nikad nisu provedeni. Država je podijelila mirovine, i tako sa sebe skinula odgovornost: no lako je pitati, “a što sad još hoćete”.

No ono što se pokazalo nužnim za poboljšanje društvenoga statusa invalida Domovinskog rata jest usklađivanje zakonskih normi sa stvarnim životnim situacijama u kojima se sami invalidi nalaze, a za što je potrebno uključiti osobe i stručnjake koji su bili izravni sudionici ratnih zbivanja i koji na taj način tu problematiku mogu sagledati sa stajališta samih invalida Domovinskog rata. No ono što je najvažnije je da se prestane s medijskim stereotipiziranjem.

Sami branitelji upravo medijski senzacionalizam smatraju najvećim krivcem za loš odnos društva prema njima: Dok, primjerice, nigdje nećete naći naslov da je “Rom” nekog opljačkao ili nešto ukrao, takve su stvari danas smatrane neprihvatljivim u izvješćivanju kako se ne bi stvarali stereotipi o Romima (ili imigrantima, ljudima druge boje kože, homoseksualcima i sl.) branitelji ne uživaju takvu vrstu zaštite.  “Tužno je što nas se kroz medije napada. Mediji su skloni iz braniteljske situacije izvući eksces a ne pozitivnu stvar. Mediji pišu da je branitelj opljačkao kladionicu … lopov je taj koji je opljačkao kladionicu. Mediji ne bi trebali spominjati pridjev ‘hrvatski branitelj’ kada netko opljačka banku i počini samoubojstvo jer takve situacije nemaju veze sa samim naslovom hrvatskog branitelja i svatko odgovara za svoje postupke”, kaže jedan branitelj sudionik istraživanja. Ta slika koja se stvara o braniteljima i invalidima, kroz medijsko stereotipiziranje, je, na žalost – često upravo stvorena s namjerom stigmatiziranja. A to je praksa kojoj bi svakako trebalo stati na kraj, i branitelje i ratne invalide u najmanju ruku izjednačiti sa svim ostalim “ranjivim” skupinama u društvu, i osigurati im jednak stupanj zaštite od medijske harange.

 

Autor: Mario Macan

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK