logo logo logo logo

Intervju s braniteljicom Paulom Vdovjak: “Naša država je napravila najveću grešku kad je mlade ljude potjerala u rane mirovine”

Objavljeno: 20. 1. 2021 - 09:16 | Kategorija: Vijesti

Kako bi što zornije prikazali ženski pogled na Domovinski rat i aktualne probleme s kojima se susreće braniteljska populacija, razgovarali smo s hrvatskom braniteljicom Paulom Vdovjak koja dandanas aktivno djeluje u okviru udruga proizašlih iz Domovinskog rata.

Prema podacima resornog ministarstva, u Domovinskom ratu sudjelovalo je 23.080 žena koje su djelovale u borbenom sektoru, logistici, sanitetu, i na ostalim pozicijama. Jedna od njih je Paula Vdovjak (66) koja se kao mlada majka dvoje djece dragovoljno priključila Domovinskom ratu, a danas je aktivni član braniteljske zajednice. S gospođom Vdovjak razgovarali smo o aktualnim problemima svih branitelja s naglaskom na probleme braniteljica, o aktivnostima braniteljskih udruga koje se provode, stigmama i tabooima koji se povezuju s braniteljima, no i potencijalnim rješenjima istoga.

Kako to da ste odlučili priključiti Domovinskom ratu i kakav je bio Vaš ratni put? 

Moj ratni put je bio jako težak, ali kao braniteljica sam se javila iz ideala. Jednostavno, moja Hrvatska je za mene nešto veliko. Zbog svoja dva sina sam išla na frontu i nisam požalila ni dana. Proživjela sam dosta teških trenutaka, ali su sve kolege branitelji bili toliko divni. Primjerice, bili smo u mjestu Medarima po osam dana, i jedan dan kažem dečkima „Ja bih se malo oprala“. Ugrijali su mi vodu i odnijeli ju na kat gdje su je ulili u kadu, a ja sam se okupala i obukla na brzinu cvjetne tajice te neku majicu. Odjedanput dođe tenk i raznese kat. Cijela prašnjava silazim dolje dok mi suze lijevaju niz lice, a dečki meni „Vidi naše babe u maskirnim tajicama“. Počela sam se smijati. Tada, da su se oni postavili drugačije, mislim da bi u tom trenutku prolupala. Tada sam se po prvi put ozbiljno preplašila. Bili su to mladi momci od 20-ak godina, dok sam ja imala 36, i uvijek su imali poštovanja prema meni. Dandanas imam odličan odnos sa svima njima, dečkima iz 108. i 157. brigade, s brigadama iz Bosne, roditeljima poginulih branitelja, djecom, udovicama i našim bolesnim invalidima. Do današnjeg dana nisam imala konflikt s niti jednim od njih te sam im pomogla koliko god da sam mogla.

Hoćete reći da, unatoč tome što je bilo teško, lakše se nosilo s tragedijama jer ste bili na okupu?

Tako je, zajedno smo bili kao jedno. No pazite, neki jednostavno nisu mogli neke stvari podnijeti. Svi smo mi različiti, ali ja sam radila s takvim ljudima kao medicinska sestra. Tako da sam otprije vidjela ljude bez ruku i nogu, stoga mi je to već bilo podsvjesno u krvi dok drugima nije. Primjerice, jednom prilikom smo vozili mrtvog branitelja, a kolega je pozelenio od mučnine i počeo povraćati. Jednostavno nije mogao to podnijeti. Svatko reagira drugačije. Na primjer, dandanas ne volim govoriti o tim događanjima jer to mene pogodi i onda ne mogu spavati po noći. Zato kažem dečkima, „hajdemo dečki, imate tema vagon, samo rat ostavite na miru“ kako bi bilo i njima lakše. Ako ih vidim da počnu ‘tonuti’, potrudim se zaokupirati ih drugim temama i ‘dignuti’. No neke ne možete podići. Slavonski Brod je poznat po samoubojstvima, ima jako puno branitelja koji su digli ruku na sebe. Jako žalosno… I umire nam dosta ljudi.

Prema zadnjim podacima HZJZ-a, otprilike desetak branitelja umre dnevno, prosječne dobi od 60-ak godina što je relativno mlada dob. Najčešći uzrok smrt su razni tumori.

Taj postotak prije nije bio toliki. Pazite, danas se u Brodu rađaju djeca s anomalijama. Primjer je i moja unučica koja se rodila sa slijepljenim crijevima. Operirana je dva puta u Zagrebu, prošlo je sve u redu i to dijete sada ima osam godina, a bilo je upitno hoće li preživjeti. To su sve posljedice rata jer Brodsko-posavska županije nikad nije imala toliko djece s posebnim potrebama. Na to je utjecalo bacanje svih onih mogućih kemikalija, odnosno bojnih otrova u vidu „paučine“ – iz čega možemo zaključiti da je to sve utjecalo na buduće generacije, našu djecu, a kako će biti dalje to ćemo tek vidjeti.

Nakon rata počeli ste djelovati u sklopu braniteljskih udruga. Tajnica ste 108. brigade, članica Koordinacijskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata te predsjednica Žena dragovoljaca Domovinskog rata. Koje aktivnosti provodite u sklopu udruga? Čime se najviše ponosite?

Ponosim se humanitarnim radom 108. brigade, što god smo mogli smo napravili. Pomogli smo brojnim braniteljima, braniteljicama i njihovim obiteljima.

Na koji način im pomažete?

Zahtijevamo od Ministarstva branitelja jednokratne financijske pomoći te pomažemo i s paketima. Nedavno smo podijelili više od 70 paketa za Božić i Novu godinu kako bi imali i oni koji inače nemaju, jer imamo branitelje koji uopće nemaju primanja što je jako žalosno. Od kuće do kuće sam nosila te pakete. Također, pomažemo i braniteljima s očuvanjem njihovog psiho-fizičkog zdravlja. Primjerice, naši branitelji idu u toplice. Imamo u Lipiku veteranski dom gdje spavaju te preko puta doma idu na bazene, terapije i vježbe. Gledajte, to puno znači braniteljima. No, ima i onih koji se bune „ja nisam mogao“ pa im kažem da podnesu zahtjev i mi ćemo sve ostalo napraviti. HVIDRA je sada dobila kombi koji služi i 108. brigadi kada trebamo nekoga bolesnoga prevesti.

Zadovoljni ste sa suradnjom s ostalim braniteljskim udrugama?

Tako je. I s braniteljskim i civilnim. Prezadovoljna.

Jeste zadovoljni podrškom Ministarstva branitelja?

Jesam. Pazite, ljudi koji nisu zadovoljni s malo neće biti zadovoljni ni s puno. To je tako. Pojedini znaju dosta ići protiv ministarstva, što ne bi trebalo jer ministarstvo daje u skladu sa svojim mogućnostima.

S kojim civilnim udrugama surađujete?

S udrugom Zlatni Cekin i svim katoličkim udrugama, te lovačkim i ostalima. Ni sama više ne pamtim.

Prema tome, navodi da je braniteljska populacija izdvojena od ostatka civilnog društva ostaje samo stigma?

Da. Pojedini pričaju da je tako, no to je laž. Sa svima imamo odličnu suradnju s kojom sam zadovoljna. U 2019. godini imali smo susret s djecom s posebnim potrebama u suradnji sa Zlatnim Cekinom i Đakovačkom biskupijom. 108. brigada nabavila je hranu za oko 1.000 djece. Toliko mi je bilo drago kad sam vidjela tu djecu. Pomogla bih im svaki put. Ta su djeca željna ljubavi.

Koliko je pandemija utjecala na provedbu projekata i cjelokupni rad udruga?

Radimo mi, no nije to to. Postoji puno stvari koje možemo raditi u pandemiji, no neke ne možemo. Tipa, nedavno je u Slavonskom Šamcu održana izborna skupština na kojoj smo morali sjediti na dva-tri metra udaljenosti. Trebalo je doći 100 osoba, a došlo ih je samo 40. Kvorum je bio, ali nije bio punovažan zbog manjka ljudi.

S kojim aktivnostima se možete neometano baviti, osim humanitarnih koje ste već istaknuli?

Ništa drugo osim humanitarnog. Jedino ako dođu branitelji s nekim problemom pa me mahom nazovu na telefon. Kažem, jedva čekam da prođe pandemija kako bismo se mogli vratiti svim aktivnostima. Poznati smo po organiziranju raznih sportskih natjecanja, biciklijada… Primjerice, osobno igram pikado.

Jednom ste osvojili zlato. Kada je to bilo?

Pretprošle godine sam osvojila zlato u HVIDRA-i, a moje su cure, braniteljice, u Osijeku osvojile republičko zlato. Osobno nisam bila u mogućnosti sudjelovati pa su one išle umjesto mene. Najbolje smo. Osvojile smo prijelazni pehar te sva tri prva mjesta. Također, imamo i branitelje strijelce koji su isto jako dobri.

U sklopu udruge ne pomažete samo braniteljima već i njihovim obiteljima te obiteljima stradalih. Postoji li kakva razlika u pomoći?

Nema razlike. Imamo djecu branitelja od pete do 18. godine života koji su pridruženi članovi 108. brigade. Mi polako umiremo, polako odlazimo, a ti mladi nas trebaju naslijediti, stoga moraju znati što se dogodilo jer 108. ne smije umrijeti.

Kako to postižete?

Održavamo edukacije u školama, ali i u općinama. Prošle godine smo organizirali informatičku edukaciju za branitelje i njihovu djecu, išlo je njih devetero i dosta toga su naučili. Mjesec i pol dana učenja ,svaki dan po pet sati predavanja. Sa svojih 64 godine bila sam najstariji polaznik edukacije. Isto ćemo organizirati i sljedeće godine. Također, provodimo i kreativne radionice, primjerice jednom su žene braniteljice učile djecu štrikati.

Što biste istaknuli kao aktualni problem braniteljica?

Najveći problem je što njihova djeca ne znaju da su braniteljice. Puno njih sakriva to i danas.

Je li tu riječ o problemu društvenoj razini jer se uvijek spominju samo branitelji?

Mislim da je. To sam rekla i bivšoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović kad smo bili na sastanku kod nje. Rekla sam joj „Rat bez braniteljica nije mogao biti. Nitko od vas se ne sjeti braniteljica, uvijek branitelja“, kaže ona da je to isto, rekoh „nije, branitelji i braniteljice su dva različita pojma“. Primjerice, iritira me što je medicinsko osoblje dobilo priznanje, a čistačice nisu. To mi je tužno. Ima i dosta branitelja koji nisu ostvarili nikakav status.

Što smatrate najvećom greškom u pristupu prema branitelja?

Naša država je napravila najveću grešku kad je mlade ljude potjerala u rane mirovine te njima i mladim udovicama dala toliko velike mirovine. Nije ni čudo što je onda dobra brojka počela đelebariti. Znaju se kolegice naljutiti na mene kad to kažem, ali tako je. Država se trebala pobrinuti za njih, osigurati im radna mjesta, no nekome to nije bilo u interesu. Zato sada imamo takav visok postotak umrlih branitelja te ljudi izvršavaju samoubojstva jer jednostavno od obijesti ljudi ne znaju što bi više sa sobom. To je moj dojam, možda griješim. Imala sam kolegu koji se prije dosta godina objesio. Po meni, on je napravio glupi čin jer je ostavio ženu samu s troje djece, a dvoje od njih rođeno je kao teški dijabetičar. Nije uopće razmišljao o svojoj djeci, a žene branitelja su puno toga pretrpjele i dalje trpe. Branitelji koji imaju PTSP znaju biti agresivni prema svojim ženama i one sve to trpe za ljubav djece. Posljedično, samo u Brodsko-posavskoj županiji od 50 brakova njih 30 završava rastavom. Kako imamo psihofiziološke i pravne službe znamo pozvati bračne parove da dođu na razgovor, međutim odbijaju.

Spomenuli ste psihološku pomoć, jesu li psihički problemi još uvijek taboo među braniteljskom populacijom ili se odazivaju na takve inicijative?

Mali broj se odaziva, i dalje je to taboo tema. Ne žele priznati da njima nije dobro. To nije hrabrost, to je kukavičluk. Znam im reći „ako ne odeš liječniku, nisi ništa napravio“. Imamo i dečke kojima je dovoljan razgovor između nas da se oni smire, no iako im to znači mnogo to opet nije stručna pomoć niti kontinuirani rad s nima.

Kako bi se mogla poboljšati situacija?

Branitelji se prijavljuju na godišnje sistematske preglede i od njih desetero koji se prijave, njima osmero pronađu rak. To nije dobro. Imam dojam da većina branitelja danas umire od karcinoma. To je posljedica rata, pogotovo u slučaju Brodsko-posavske županije koja je bila dosta izložena napadu agresora. Na primjer, osobno nikad nisam bila bolesna, iza rata dobila sam dva infarkta, blagi moždani, psorijazu, artritis, dijabetes, sve mi se nagomilalo. No ne dam se.

Smatrate li da ima veze kako se čovjek postavi prema životnim problemima?

Ima, da. Ja sam pozitivac.

Za kraj, mislite li da se s vremenom iskrivljuje istina o Domovinskom ratu?

Gospođo draga, ne da se iskrivljuje, oni su je iskrivili samo tako. To je žalosno za reći jer ne znam kome bi to bilo u interesu. Stalno nam spočitavaju Bosnu, a Hrvatska se od Bosne branila, zapamtite. Toga ljudi trebaju biti svjesni. VBR (višecijevni bacač raketa) je ‘tukao’ iz Bosne prema Hrvatskoj. Ne može se lagati, bilo je loših stvari, ali bilo je i previše dobrih. Da se nismo postavili kako jesmo, mislim da bi Srbi ovdje gazili nas sada, stoga ne smijemo dozvoliti da se laže o Domovinskom ratu. U školama se isto puno činjenica sakriva. Buduće generacije moraju znati što je hrvatski branitelj i što je hrvatski narod trpio za vrijeme Domovinskog rata.

 

Autor: Žana Jukić

 

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK