logo logo logo logo

HRVATSKI VETERANI ZA HRVATSKE VETERANE: Branitelji čuvaju spomen na Hrvate poginule diljem Europe u svjetskim ratovima

Objavljeno: 9. 3. 2021 - 15:28 | Kategorija: Vijesti

Uz humanitarne aktivnosti vezane za pomoć stradalima od potresa i pandemiju covida, te pomoć ratnim veteranima Domovinskog rata, braniteljske udruge njeguju i spomen na slavnu ratničku povijest generacije svojih pradjedova koji su ratovali u nekim drugim ratovima, izvan granica Hrvatske.

U međunarodnoj suradnji je od braniteljskih udruga posebno aktivna novozagrebačka HVIDRA, koja je posljednjih godina položila vijence i obilježila stradanje brojnih hrvatskih vojnika stradalih u prošlom stoljeću, ne samo odavanjem počasti na mjestu pogibije već i brigom da se mjesta njihovog stradanja dostojno obilježe, u sklopu projekta “Hrvati u prvom svjetskom ratu”, pokrenutom povodom 100 godišnjice završetka tog rata.

Komemoracija poginulim hrvatskim vojnicima I. svjetskog rata u Ujsczie Jezuickie-Poljska

Tako su prošle godine, obilježavajući mjesta pijeteta hrvatskih postrojbi tijekom Prvoga svjetskog rata, predstavnici HVIDR-e Novi Zagreb i vojni povjesničari s hrvatske strane, uz svesrdnu pomoć veleposlanstva RH u Poljskoj i u suradnji s poljskom općinom Greboszow održali komemoraciju poginulim hrvatskim vojnicima sahranjenim na vojnom groblju u selu Ujsczie Jezuickie.

Tamo je sahranjeno čak 130 pripadnika 31. lovačke bojne iz Zagreba, koji su poginuli 1915. godine. Oni su na tom groblju sahranjeni zajedno s druga 222 poginula vojnika, među kojima je bilo i 77 Rusa. Oni su bili dijelom Borojevićeve 3. armije, koja je te godine zajedno s ostalim postrojbama Sila osovine – Njemačke 11. armije i austrougarske 4. armije – pokrenula veliku ofenzivu pod zapovjedništvom njemačkog generala von Mackenzena, zapovjednika njem. 11. armije. Taj je događaj poznat u vojnoj povijesti kao Proboj kod Gorlica u južnoj Poljskoj, kada su Rusi odbačeni duboko natrag na istok. Ratna drama počela se odvijati u rano jutro 2. svibnja. Njemačka 11. i desno krilo austrougarske 4. armije nakon teških borbi uspjele su u tri dana izbiti na rijeku Wisloka, a tada se uključila Borojevićeva 3. armija u čijem su sastavu su bili i dijelovi 96. karlovačke pješačke pukovnije. Nakon uspješnog proboja na glavnom pravcu napada pokreću se jedinice do tada stacionirane na Karpatima, u čijem je sastavu većina hrvatskih snaga.

U tim događajima je zagrebačka 31. lovačka bojna (Feldjägerbataillon 31.) sudjelovala na području istočno od Krakova u sastavu 4. armije, odnosno, u Grupi podmaršala Stöger-Steinera. U samom početku operacija lovačka bojna imala je vrlo teške i krvave borbe. Zagrebački lovci će najintenzivnije borbe voditi tijekom 3. do 6. svibnja kada prelaze rijeku Dunajec neposredno na njezinom ušću u rijeku Vislu.

Za ruske snage ovo je bio vrlo važan položaj s kojeg su mogli bočno ugrožavati glavne austro-njemačke snage u proboju. Hrvatski lovci morali su na juriš zauzeti ruske položaje. Brojno nadmoćni protivnik, koji se nalazio u dobro utvrđenim položajima, morao se povući uz velike gubitke. U podne 3. svibnja poslani su dijelovi k.k. 25. Landsturm (pučko-ustaške) pješačke pukovnije i k.k. 16. Landwehr pješačka pukovnija koje je zaustavila ubitačna ruska puščana i strojopuščana paljba uz velike gubitke. U 14 sati hrvatski lovci dobivaju zapovijed da pod svaku cijenu izbace neprijatelja iz sela i da tu organiziraju polazne položaje za napredak prema sjeveru. Prva skupina pod zapovjedništvom satnika Karla Parca krenula je u 16,30 sati i ubrzo se našla pod ubitačnim djelovanjem protivničke paljbe pretrpjevši velike gubitke. Satnik Parac je teško ranjen i od dobivenih ozljeda je umro u bolnici u Zagrebu 30. svibnja. Bez obzira na velike gubitke lovci uz blisku razmjenu vatre napreduju i ranog jutra 4. svibnja kreću u napad na selo. Tu su se našli na otvorenom terenu bez zaklona. Točno u 11,00 sati zapovjeđen je juriš nakon kojega uspijevaju ući u protivnički razmještaj gdje se razvija bliska borba bajunetama. Nakon dulje borbe Rusi su poraženi i izbačeni iz sela, a značajan broj njihovih vojnika je zarobljen. Zarobljeno je oko 1000 vojnika i 7 časnika, te oko 1400 pušaka.

U znak priznanja zagrebačkim „lovcima“ zapovjednik divizije podmaršal Stöger-Steiner je odlikovao pripadnike bojne s 24 srebrne medalje za hrabrost 1. razreda, 54 medalje 2. razreda i 74 brončane medalje. Preko 130 zagrebačkih „lovaca“ koji su pali u ovim borbama je sahranjeno na vojnom groblju u selu Ujsczie Jezuickie. Prilikom odavanja počasti tim vojnicima, u kolovozu prošle godine, pokrenuta je i inicijativa o uspostavi prijateljskih odnosa između Grada Dugog Sela i domaćina Općine Greboszow, sve u cilju stvaranja kulture sjećanja na velike žrtve Prvoga svjetskog rata.

Češka: Mauzolej u Olomoucu

U sklopu spomenutog projekta Hrvati u prvom svjetskom ratu predstavnici HVIDR-e NZI-NZZ i predstavnici veleposlanstva RH u Češkoj lani su planirali postavljanje spomen ploče u Češkoj, koju su članovi HVIDR-e dostavili iz Hrvatske, no zbog epidemioloških mjera nije se sastalo poglavarstvo grada Olomouca koje je trebalo odrediti lokaciju. U dogovoru s veleposlanicom Hrvatske u Češkoj Ljiljanom Pancirov spomen ploča je prebačena u konzulat u Brnu do konačne odluke o mjestu postavljanja.

Zašto Olomouc? Jer se tamo nalazi jedan od rijetkih sačuvanih mauzoleja posvećenih poginulim vojnicima iz Prvoga svjetskog rata. Kao jedini ove vrste nastao je radom javnog društva – olomouckog odbora Čehoslovačko-jugoslavenske lige. Mauzolej u Olomoucu nije jedini na širem području Češke i Slovačke, ali je jedinstven – uz ostalo – po svojoj arhitektonskoj koncepciji, te neobičnim i dominantnim postavom u gradskom parku. U mauzoleju se nalaze posmrtni ostaci 1.187 poginulih i umrlih vojnika, uglavnom stradalnika s područja nekadašnje jugoslavenske države. Naime, podaci o tome gdje su pokopani poginuli i umrli hrvatski vojnici u Prvome svjetskom ratu do dan danas nisu poznati. Zbog stravičnih gubitaka većina ih je sahranjena na samim bojištima, a preminuli ranjenici najvećim dijelom uz velike vojne bolnice. Tako se značajan broj austro-ugarskih vojnih groblja nalazi i na području današnje Češke i Slovačke gdje su za vrijeme rata radile brojne bolnice za teže ranjenike od kojih je značajan broj u njima preminuo.

Tko su sahranjeni vojnici? Odakle su? I zašto ovdje? Od ukupnog broja od 1.187 vojnika u olomouckom mauzoleju najbrojniju skupinu od 388 čine oni rođeni u Bosni i Hercegovini (32,68%), 264 iz Hrvatske (22,24%), 255 iz Srbije (najviše Vojvodina, 21,48%) i 236 iz Slovenije (19,88%). Osim njih, evidentirana su sedmorica rođenih u Crnoj Gori, petorica iz Makedonije, dvojica iz južne Austrije i jedan iz Slovačke. Srbi su većinom bili ratni vojni zarobljenici koji su umrli od posljedica ranjavanja ili bolesti.

Prve evidencije Jugoslavena pokapanih na području Čehoslovačke nastajale su nedugo nakon potpisa mirovnog ugovora u Saint Germainu u rujnu 1919. godine. Ministarstvo narodne obrane Čehoslovačke Republike započelo je, u suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine SHS, cjelovit popis svih poznatih vojnih grobova. To se vremenski zbivalo u isto vrijeme kad i pregovori između ovih država o vojnoj suradnji i sklapanjima savezničkih ugovora tijekom 1920. i 1922. godine. S dovršavanjem popisa sazrijevala je ideja, prema francuskom uzoru, o postupnom podizanju zajedničkih grobnica umrlim vojnicima podrijetlom iz zemalja Kraljevine SHS. Tako je za Moravsku i Šlesku u Olomoucu otvoren mauzolej 1926. godine. U međuvremenu se situacija promijenila: matična zemlja poginulih, Kraljevina SHS, nije bila u stanju novčano pomagati održavanje ovog vrijednog ratnog spomenika i zbog toga je on bio osuđen na propadanje. Nakon kratkotrajnog pijeteta prema poginulim nakon otvaranja mauzoleja, on je pao na teret lokalnoj samoupravi.

Odesa – prešućena povijest

Povodom obilježavanja 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, predstavnici HVIDR-e NZI-NZZ, Povjerenstva za obilježavanje 100. godišnjice I. svjetskog rata Grada Zagreba i Veleposlanstava RH u Ukrajini položili su pretprošle godine vijence i zapalili svijeće na novoizgrađenom spomen-obilježju hrvatskim vojnicima iz Prvog svjetskog rata poginulim u Odesi.
Tijekom 1916. i 1917. godine, 1.200.000 austro-ugarskih vojnika, uključujući velik broj Hrvata, našlo se u ruskom zarobljeništvu. Većina zarobljenika je radila kao ropska radna snaga u rudnicima ili na poljoprivrednim imanjima, i iako je stanovništvo bilo susretljivo prema njima, ruski car je 4. siječnja 1916. odobrio srpskoj vladi, odnosno Jugoslavenskom odboru u Petrogradu, novačenje ratnih zarobljenika iz sastava „južnoslavenskih naroda“.

Srpska namjera bila je popunjavanje “srpske dragovoljačke divizije“, stacionirane u crnomorskoj Odesi, radi upućivanje na solunski front. Hrvatski časnici i dočasnici tražili su da njihove postrojbe budu upućene na bojište pod hrvatskim ili jugoslavenskim znakovljem, a ne srpskim, što je bio povod za sukob sa srpskim zapovjednicima. Stoga su krajem listopada 1916. izbili prosvjedi hrvatskih zarobljenika na Kulikovom polju s kulminacijom krvave srpske odmazde u „Kanatnom zavodu“, tvornici brodske užadi, koja je pretvorena u zarobljenički logor.

Oni koji su preživjeli “Kanatni zavod“ i Kulikovo polje i dalje su prisiljavani od strane srpskih časnika i ruskih kozaka da pristupe “dragovoljačkim postrojbama”. To je uključivalo premlaćivanje do smrti, ritualno ponižavanje, tjeranje zarobljenih hrvatskih vojnika da kopaju vlastite grobove prije nego što će biti ubijeni, te skrnavljenje tijela mrtvih vojnika čiji su dijelovi bacani u Crno more. Prema dostupnim podacima radilo se o više tisuća hrvatskih vojnika ubijenih jer nisu htjeli pristupiti srpskim dragovoljcima. Točan broj nikada se neće moći utvrditi.

O tome događaju Miroslav Krleža je u eseju 1928., povodom ubojstva Stjepana Radića, napisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u „Kanatnom zavodu“, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, “jer to su Hrvati“. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“.

Nakon rata, malom broju preživjelih i bolesnih hrvatskih vojnih zarobljenika koji su ustrajali u odbijanju pristupanja srpskoj vojsci, koja je u međuvremenu doživjela težak poraz, omogućen je povratak kući. Preživjeli povratnici iz Like, Istre, Slavonije, Dalmacije, Zagorja i drugih krajeva diljem Hrvatske dali su izjave, potkrijepljene informacijama Crvenog križa, hrvatskim saborskim zastupnicima koje su objedinjene pod nazivom „Izvješće hrvatskih povratnika iz ukrajinske Odese“ s nadnevkom 6. srpnja 1918. godine. No Sabor je to iz politikantskih razloga zanemario, ne uviđajući kako su događanja u Odesi bila uvertira u sudbinu Hrvata u Jugoslaviji.

Na taj događaj podsjeća i spomen obilježje u ukrajinskoj Odesi, postavljeno zalaganjem hrvatskih branitelja.

Drugi svjetski rat – Hrvati u Normandiji

Koliko god posebno zanimljiv 1. svjetski rat, u kom su hrvatski vojnici u sklopu austro-ugarske vojske igrali veliku ulogu, zanimljive su i pojedine epizode iz 2. svjetskog rata, poput one poznate u Villefrancheu de Rouerg u Francuskoj, kad su dijelovi hrvatske divizije zajedno s lokalnim pokretom otpora i stanovništvom podigli pobunu protiv nacista, ali i uloga Hrvata u iskrcavanju u Normandiji. HVIDRA se također potrudila obilježiti i te dijelove hrvatske vojne povijesti.

Dana 6. lipnja 2019. obilježen je Dan D i 75 godina od iskrcavanja u Normandiji 1944. na jednoj od poznatih ratnih plaža (Omaho Beach) uz nazočnost predsjednika Francuske i Emmanuel Macrona i tadašnjeg predsjednika SAD Donalda Trumpa, premijera Velike Britanije i Kanade, Therese May i Justina Trudea i predstavnika drugih država saveznica u Drugom svjetskom ratu, čiji su vojnici bili sudionici tog događaja. Svečanom događaju u Normandiji nazočila je i hrvatska delegacija sastavljena od ratnih veterana iz Domovinskog rata, predstavnika HVIDR-e NZI-NZZ i 153. brigade HV-a, vojni izaslanik i veleposlanik RH u Francuskoj, Filip Vučak.

Naime, od 43.500 američkih vojnika koji su se iskrcali na plažu Omaha prilikom desanta poginulo je i nestalo oko 3.000 vojnika, a među njima i određen broj američkih Hrvata, koji su sudjelovali u postrojbama 4.pješačke divizije, te 82. i 101. padobranske divizije. Stoga je hrvatska delegacija položila cvijeće i hrvatske zastavice na sve za sad identificirane grobove američkih vojnika hrvatskog porijekla, poginulih u iskrcavanju na Normandiju. Točan broj poginulih američkih vojnika hrvatskog porijekla koji je sudjelovao u ovoj savezničkoj ratnoj invaziji na obali Francuske još uvijek nije poznat, no prema podacima Hrvatske bratske zajednice Amerike radi se o 308 poginulih i 25 nestalih Amerikanaca hrvatskog porijekla.

Malo je poznato da je sam general Bradley, koji je vodio iskrcavanje na plaži Omaha, zbog velikih gubitaka htio u jednom trenutku odustati od invazije, ali je zbog hrabrosti i vodstva zapovjednika hrvatskih korijena po majci – učiteljici koja je u SAD došla ih Hrvatske, Normana Daniela Cote, koji je tada kao najviši preživjeli časnik na plaži Omaha preuzeo komandu i reorganizirao ostatke savezničke vojske na plaži Omaha te operaciju uspješno proveo do kraja. Cota je kraj rata dočekao je u činu general – bojnika. No neki Hrvati nisu: među preživjelim vojnicima hrvatskog porijekla su, pored Cote, bili Edward Cavlovic, Francho Bilich, August Augie, Toni Mardesich, Walt Mainerich, Michael Paulson, ali zato su na plaži Omaha život za slobodu položili John Pavlich, Johan Kotulich, Marin Bakic, Nikola Feretic, Johan Duich, Wilfodr Mesic, Miles Pavlovich, Nik Rukavina, Johan A. Baric i mnogi drugi za sada neidentificirani američki vojnici hrvatskog porijekla.

Oni su ostavili neizbrisiv trag u bitci za Normandiju, i Drugom svjetskom ratu.

“Iako je ovogodišnja proslava 75. godina od operacije Overlord ili Dan D zadnja u ovakvom obliku zbog još nekolicine preživjelih veterana, sudionika iskrcavanja u Normandiji, za nas hrvatske ratne veterane iz Domovinskog rata tek je početak. Naime, ovim projektom smo tek zagrebli po površini i identificirali određeni broj poginulih američkih vojnika hrvatskog porijekla, a odavanjem počasti na američkom groblju u Normandiji, s ponosom smo stavljali hrvatske zastavice do američkih ispred spomenika svakog poginulog američkog vojnika hrvatskog porijekla”, navela je na svojim stranicama novozagrebačka HVIDRA.

Iz spomenute HVIDRA-e su i izrazili nadu da će uz pomoć hrvatskih državnih institucija i povjesničara, kao i otvaranjem određenih arhiva u Americi i Europi, u narednih pet godina podrobnije istražiti ovaj dio „izostavljene“ vojne povijesti Hrvata i još jednom odati počast svim Hrvatima koji su kao američki vojnici svojim znanjem i hrabrošću prenosili slavu hrvatskog vojnika.

Villefranche de Rouerg

I na kraju ovog pregleda obilježavanja stradanja hrvatskih vojnika u ratovima koji su prethodili Domovinskom, spomenimo i obilježavanja 76. godišnjice stradanja hrvatskih vojnika u II. Svjetskom ratu u Villefranche de Rouerg u Francuskoj, u kom je u rujnu 2019. otkriven komemorativni pano koji govori o tragediji vojnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su se u tom ratu borili na strani Sila osovine. Ovom su događaju nazočili predstavnici HVIDR-a NZI-NZZ,Udruge Počasnog voda Bošnjaka, ZU PTSP-a zajedno s veleposlanikom RH u Francuskoj Filipom Vučakom, konzulom BIH u Francuskoj, predstavnicima Hrvatske bratske zajednice i predstavnicima Bošnjačke zajednice u Francuskoj. Prisutan je bio i gradonačelnik Villefranche de Rouergue s najbližim suradnicima.

Tamo su stradali su Hrvati i Bošnjaci, pripadnici 13. divizije Waffen SS poznate i kao Handžar-divizija. Te 1943.godine oni su bili na obuci u Francuskoj, odakle su trebali biti poslani na Ruski front, no digli su pobunu protiv nacista, zajedno s francuskim pokretom otpora i stanovnicima Villefranche de Rouergue. Iako pobuna i zauzimanja grada od strane pobunjenika nije trajala dugo, sudionici pobune zajedno s djelom stanovništva su nakon gušenja pobune smaknuti i pokopani na obližnjem Polju Mučenika (Champs des Martyrs), gdje se sada nalazi „Hrvatski park“. Ovaj događaj se vodi u Francuskoj kao jedan od prvih oružanih otpora protiv nacizma u toj zemlji. Zemljište na kojemu su pokopani svi stradali nikada nije prepušteno izgradnji, već su građani Villefranchea na obljetnicu svake godine na mjesto njihovog smaknuća polagali cvijeće. U čast poginulih hrvatskih vojnika pristupnu aveniju nazvali su Avenue des Croates.

U spomen na taj događaj Francuska je država 2005. u suradnji s Republikom Hrvatskom, a na poticaj preživjelih sudionika, francuskih povjesničara, udruga iz Domovinskog rata, HVIDR-e NZI-NZZ, UDVDR RH, ZUDHOS-a, i Veleposlanstva RH u Francuskoj odlučila trajno i dostojanstveno obilježiti to gubilište i dala izgradila spomen obilježje i “Hrvatski park“. Realizaciju projekta započetog 1999. financirala je Vlada RH, sagrađen je prema projektu Ivana Prtenjaka i odljeva kipara Vanje Radauša. Nakon dvadeset godina rada na ovom projektu park je u potpunosti završen.

 

Autor: Mario Macan

 

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

 

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK