logo logo logo logo

HRVATSKI BRANITELJ: Razgovor s bivšim ‘Šiminim anđelom pakla’ o životu u dvjema zemljama

Objavljeno: 30. 3. 2021 - 20:00 | Kategorija: Vijesti

U šestoj emisiji, snimljenoj u ožujku 2021. godine, u sklopu projekta Hrvatski branitelj, gostovao je bivši Šimin anđeo pakla – policajac iz Specijalne jedinice Tomislav Pišonić. U razgovoru s novinarom Marcelom Holjevcem podijelio je svoje iskustvo nošenja s ratnom i poslijeratnom društvenom situacijom u Hrvatskoj, a i u Njemačkoj u kojoj živi od završetka svog ratnog puta.

Pitanje: Kako ste završili u Domovinskom ratu?

Tomislav: ‘89. godine sam izašao iz JNA, a inače sam išao u srednju građevinsku školu jer sam želio jednog dana biti inženjer građevine. Međutim, u mom životu se nije odigralo sve kako sam htio, kao što ni mnogim drugima.

P: Pričate o generaciji?

T: Da. Naime, propustio sam upis u fakultet te godine i počeo raditi kako ne bih bio nekome trošak. Radio sam u firmi u Zagrebu. Imao sam dva starija brata. Jedan je bio 10 godina stariji, drugi tri, a ja sam najmlađi. Taj najstariji je u našem kraju bio osnivač HDZ-a s još par ljudi. Čitam život mi je bio idol, nas dvojica smo malo bolje funkcionirali pa smo tako pričali i o svim temama, primjerice domoljubnim.

P: I o politici?

T: O politici ne toliko jer me politika nikad nije zanimala. Čovjek sam koji djeluje, a poslije toga razmišlja je li to valjalo ili ne. Onako, impulzivan, da kažemo tako. I onda se dogodilo to da mi je brat spomenuo da policija prima pa sam pokušao u Zagrebu predati papire za prve hrvatske redarstvenike, međutim zakasnio sam, već su bila popunjena mjesta. Tada su mi rekli da predam papire u svojoj matičnoj policijskoj postaji, što je u mom slučaju bila novogradiška, kako bi kad budu primali, ako sam zdrav, mogao biti primljen. Tako sam i napravio, prošao sam zdravstveni pregled 10. prosinca ‘90. te sam od 11. 12. primljen kao mlađi policajac PP Nova Gradiške.

P: Tad već počeli neredi. Napadi na policijske stanice su već tu bili, rat je počinjao.

T: Pa jesu, ali u južnom dijelu naše Republike. Kod nas u Slavoniji još nisu bili toliko intenzivni. Bilo je tu sporadično svakakvih gluposti, svega, ali sitnice više manje, do napada na PP Pakrac. Tu smo već osjetili da se nešto sprema. Bila je jedna grupa od 10-ak policajaca u našoj policijskoj postaji koji su prošli tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, a neki su od prije bili u miliciji tako da su imali interventnu obuku otprije pa su oni u našim očima bili specijalci. Oni su bili upućeni u Okučane kada su bili neredi u Pakracu. Vratili su se razbijenog auta, jedne krvave glave itd., no na sreću je prošlo samo s time.

Onda je 15. ožujka ‘91. g. došla naredba iz Zagreba da se u Brodsko-posavskoj policijskoj upravi osnuje Jedinica za posebne namjene policije. Osnovano je dva voda u Slavonskom Brodu te po jedan u Novoj Gradiški i Požegi. Vodovi u Gradiški i Požegi imali su po 35 ljudi, a u Brodu je bilo njih 70. Kad se čulo da se traži ljudi, neki su naravno došli po spisku, a ja sam recimo dragovoljno. Ta jedinica je počela s intenzivnijim pripremama u selu Vladisovu, današnjoj općini Petrovo Selo. Lovačka kuća nam je bila baza i tu smo imali obuku. Naravno ne za nekakav rat jer to nitko nije ni očekivao da će se dogoditi, već ono što jedinica za posebne namjene i treba raditi, tkalačke krize i sl.

P: Znači niste očekivali ovakav rat pune snage?

T: Ne, ne. Mislim da to nitko u Hrvatskoj nije očekivalo. S moje strane, tada sam bio golobradi mladić od 20 godina kojem je život tek počeo, a ne da završava. Onda se dogodio famozni 2. svibnja i pokolj u Borovu Selu. PU Vukovarsko-srijemska poslala je poziv za pomoć i u Slavonski Brod. Dobivamo naredbu da se spakiramo i prestanemo s obukom te smo upućeni u Vukovar.

P: To je slučaj ubojstva dvanaestero policajaca u Borovu Selu?

T: Tako je, da. Ubijeni je preblaga riječ, oni su izmasakrirani, to je nevjerojatno što su im sve radili. Mi smo svi drugi ‘lišo’ prošli. Iako je bilo vatrenih kontakata, nije bilo više tog intenziteta koji su bili u toj zasjedi. Kad s današnjim odmakom gledam, kao čovjek koji ima četvero djece, recimo moj sin je stariji nego ja tada i danas ga pustiti na tako nešto…

Moji roditelji nisu mogli utjecati na moje odluke da se razumijemo. Tako sam stupio u Domovinski rat, bez razmišljanja i kalkuliranja, samo sam želio slobodu za našu domovinu, da u svojoj državi možemo govoriti i raditi što želimo. Naravno da nitko od nas nije razmišljao kakve će naše žrtve biti, nismo imali vremena za to. Nismo bili spremni razmišljati koliko će nas naše dragovoljstvo koštati, a koštalo nas je jako puno što s ovim odmakom vremena sigurno možemo reći. Recimo meni su sada 52 godine, a moj otac je imao 53 kad mu je najstariji sin poginuo.

 P: Vaš brat, onaj koji je 10 godina stariji i bio vam uzor. Koje godine je poginuo?

T: Poginuo je 1. srpnja 1991. godine. No, da se prvo vratim na Vukovar. Od tamo smo se vratili dva tjedna kasnije, za vikend smo bili slobodni, pa smo išli još jednom. Taj moj brat nije trebao ići za Vukovar, ali je išao s nama jer je htio svog mlađeg brata zaštiti. Bilo je ljudi koji su odustali i trebalo je popuniti mjesta pa su se tražili dragovoljci. Išao je s nama i vratili smo se, ne znam točno datum, negdje 4.-5. 6., a u našem kraju je već bila osnovana 3. bojna i ponovo su se tražili dragovoljci.

Tako da je moj brat, radi svađe s našim zapovjednikom u specijalnoj policiji prebačen u 3. gardijsku. Moram naglasiti, brat nije poginuo od metka već u prometnoj nesreći, ali je poginuo želeći u žurbi spasiti prijatelje koje su napali neprijatelji. Bila je uzbuna, kolege su im tamo napadnute, bilo je s brda zdola, tko prvi sjedne u auto ide. On je bio suvozač, poginuo je i vozač, a dvojica su ostala teški invalidi. Poslije toga se dogodio otvoreni napad na Okučane. Iako su dečki tad već, a i ja sam trebao, išli za Glinu i Kostajnicu, ali kako je brat poginuo nisu mi dali da idem jer su smatrali da bi to bilo preopasno za mene, zbog potencijalnog traženja osvete.

Onda, ako se ne varam, 15. kolovoza nastaje kaos na našem području. Banjalučki korpus otvoreno napada Staru Gradišku, prelazi most, a domaći ljudi se susreću po prvi put s vatrenim kontaktom. U toj njihovoj agresiji, ginu ljudi naočigled, gledaš ljude kako lete zrakom. Rijetko tko je od naših kolega tih dana umro od puštenog metka, više su nas raznosile granate.

Prolazi tako ta nesretna ‘91., a mi koji smo dragovoljci žalimo što nas naš narod ne podržava. Nemojte me krivo shvatiti, narod nas podržao, mislim na vojne obveznike koji se nisu odazivali sami već su čekali da ih se zove. Štoviše, osobno sam imao situaciju nakon dolaska iz Vukovara dok sam šetao ulicom u policijskoj uniformi da me ljudi zaustavljaju i pitaju ‘što će ti to, skini to sa sebe budalo’. Da bi kasnije, kad je recimo njihov sin mobiliziran, pitali me jesam li vidio njihovog sina i takve stvari. Meni je to bilo nekako čudno, kako ne osjećaju ostali što i ja. Zašto je to tako, zašto moja majka plače?

P: Bili ste u jedinici jednog vrlo zanimljivog naziva?

 T: Da, naši Šimini anđeli pakla. Naš prvi zapovjednik je bio Stjepan Vuković, a Šima mu je bio dozapovjednik. Pri ustroju PU Brodsko-posavske, Vuković odlazi za pomoćnika zapovjednika policijske uprave, a Šimu Đamića nam ostavljaju za zapovjednika. To je bio jedan specifičan čovjek, niskog rasta, stari milicajac, a on je volio reći ‘milicajčina’. Zvao nas je svojom djecom i uvijek nas je štitio kad god je mogao. Uvijek je govorio ‘čekajte, ne žurite, ne gubite glave. Ja sam taj koji treba vašim roditeljima reći da vas više nema i ne želim to nikome govoriti, želim vas sve kući dovesti’. Sjećam se tog prvog terena u Vukovaru kad su krenuli pucati po nama, svi smo bili iznenađeni, nemamo pojma. Pucao sam u JNA iz puške i to malo u policiji na tim treninzima, ništa više, niti sam imao prilike. A ovo je bilo do bola ozbiljno.

Taj naš Šima, mi smo njega obožavali, nije ga nikad smetalo kad bi ga se priupitalo nešto, razglabalo o nečemu, uvijek je imao vremena za nas. Uvijek bi primijetio kad bi netko bio u strahu, pa bi ga pozvao ili išao njemu, tješio ga. Kad bi zapeli na nekom zadatku gdje se na nas pucalo, on je bio taj koji je prvi izlazio i ništa ga nije pogađalo. To je nevjerojatno.

P: Ta jedinica je prošla, koliko sam vidio, jako jako puno ratišta?

 T: Nije poznata, niti priznata, kao Lučko ili Rakitje, ali nema ratišta na kojem ta jedinca nije bila. ‘92. godinu smo imali par akcija, a mi iz Nove Gradiške smo imali specijalni zadatak – s dolaskom UNPROFOR-a smo čuvali selo Pivare. To je jedno malo selo na obali rijeke Save, do Stare Gradiške.

P: Vaš rat je završio koje godine?

T: Moj rat je završio 30. svibnja 1993. godine. Ranjen sam 21. ožujka na Velebitu prilikom čuvanja staza koje smo koristili. Na Velebitu se nalazila naša baza, nazvana Bukva. Moj prvi dolazak tamo bio je zimi, znači kad nema bure tamo je – 21 stupanj Celzijusov. Kad ima bure, koja puše 120 km/h, onda je barem – 44 stupnjeva.

Svaki dan su išle četiri kolone ljudi koji su nosili potrepštine kolegama na ostalim velebitskim položajima, a put tamo i natrag je trajao cijeli dan. Čuvajući taj put, kako kolege koje su na zadatku ne bi upale u zasjedu, pala je granata i ranio me geler. Zabio mi se u desno oko, prošao je milimetar ili dva od očnog živca. Operiran sam u Njemačkoj, u 8. mjesecu 1994. g.  Povratkom s Velebita, opet sam završio u Pivarama.

P: Niste nakon oporavka izašli iz vojske?

 T: Nisam ni imao oporavak, navikao sam se na Velebitu na njega (geler).

U nastavku slijedi razgovor o Tomislavom obiteljskom i poslovnom životu u Njemačkoj, kakva ga je situacija tamo zatekla, što su tamošnji stanovnici mislili o Domovinskom ratu, a i komentirao je probleme s kojima se susreće braniteljska populacija danas, poput preranog odlaženja u mirovine, PTSP-a i dr.

Autor: Žana Jukić

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

 

 

 

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK