logo logo logo logo

Godišnjica pokopa 48 ubijenih stanovnika Tovarnika: Što se tamo zapravo dogodilo?

Objavljeno: 2. 2. 2021 - 12:54 | Kategorija: Vijesti

Posljednjeg dana u siječnju obilježene su ravno 23 godine od pokopa 48 ubijenih stanovnika Tovarnika, što branitelja što civila, pronađenih u masovnoj grobnici u blizini mjesnog groblja. To nisu sve žrtve koje je to mjesto podnijele – već samo oni koji su pokopani na toj lokaciji: Ukupni broj žrtava koje su ubijene 22. rujna 1991. je 68, a tijekom cijelog rata 75: Neki su pronađeni u pojedinačnim grobovima, a za četvero se još traga. Među ubijenima je bio i katolički svećenik.

Sve ekshumirane žrtve zajednički su ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. Taj dan se zato u Tovarniku obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.
Tovarnik, mjesto na samoj granici Hrvatske i Srbije, je dakle mjesto jednog od najvećih zločina Domovinskog rata, ali i jedne od najvećih kontroverzi, vezane uz ulogu rođenog Tovarničanina dr. Vojislava Stanimirovića i njegove supruge Ljeposave, koja i danas vodi privatnu ordinaciju u Vukovaru.

Kontroverza je, naravno, i sama činjenica da je dr. Stanimirović bio okupacijski gradonačelnik Vukovara u kojem je počinjen genocid nad Hrvatima, da je tijekom njegovog gradonačelništva u tom gradu podignut spomenik nacističkom kolaboracionistu Draži Mihajloviću, da je 1999. Stanimirović primio odlikovanje od osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, da bi samo četiri godine kasnije postao zastupnik u Hrvatskom Saboru i član vlade Republike Hrvatske. No dodatne se kontroverze glede Stanimirovića vezuju upravo uz Tovarnik i spomenuto masovno ubojstvo.

Vratimo se malo u povijest: Prije rata, Tovarnik je bio naseljen s približno 2.500 Hrvata koji su mirno živjeli u tom pitomom ravničarskom selu na krajnjem istoku Hrvatske. No nije oduvijek bilo tako: U Drugom svjetskom ratu se dogodio masovni pokolj Hrvata, motiviran etničkom mržnjom. Bilo je to 8. prosinca 1944. godine, kad su partizani ubili 51 Tovarničana, uglavnom Hrvate i Nijemce. Ubijeni su nožem, letvama i bacanjem sa zvonika pravoslavne crkve, a popis za likvidaciju “ustaša i domobrana” navodno su napravili domaći tovarnički Srbi. Tovarnički ogranak HSLS-a je svojevremeno odlučio rasvijetliti ta zbivanja, pa je zahvaljujući njima javnost doznala što se događalo prije sad već gotovo 70 godina na Abelovoj njivi gdje su ubijeni neki od 27 žitelja koje je osudio partizanski prijeki sud. Prema pričanju mještana, neki Jovo Stanimirović (za kojeg nije poznato ima li ikakve obiteljske veze s Vojislavom) im je sjekirom odrubio glave i zakopao ih na njivi. Neki su strijeljani i pokopani u vrtu Stanka Zorića, člana NOO, a udovice strijeljanih nikad nisu dobile dozvolu da ih pokopaju na groblju jer je boračka organizacija to uvijek kočila.

O tom zločinu je u feljtonu pisao Večernji list još u srpnju 1990., kad se o zataškanim ratnim zločinima konačno smjelo progovoriti, no već iduće godine povijest se u Tovarniku – ponavlja. A ponovilo se i to da, kao i pola stoljeća ranije, za zločine nitko nije odgovarao: Za zločine u Tovarniku i Ilači osuđeno sedam osoba na ukupno 42 godine zatvora, ali niti jedna od tih osoba nije osuđena za niti jedno od ukupno 104 ubojstva, nego im je na teret stavljeno protupravno privođenje, zatvaranje, ispitivanje, mučenje, zlostavljanje, otuđivanje imovine.

Tog 22. rujna 1991. JNA, potpomognuta što lokalnim što uvezenim četnicima, kreće u napad i slama malobrojnu i slabu obranu sela, nakon čega je započelo sustavno i plansko ubijanje, mučenje, pljačkanje i raseljavanje nesrpskog stanovništva. Ubili su 68 mještana u samo jednom danu, među kojima i župnika Ivana Burika, protjerali Hrvate i oštetili više od tri četvrtine kuća i gospodarskih zgrada u mjestu.
Tijekom okupacije malobrojni starci i žene, koji su živi ostali u selu, bili su prisiljeni, poput Židova u za vrijeme nacizma, nositi bijele vrpce oko ruku. Uvedena im je i radna obveza, proglašen je policijski sat, a hrvatske su kuće bile posebno obilježene kako bi “oslobodioci” znali gdje se smije pljačkati. Početkom studenog vlasti donose Nacional-šovinističku i genocidnu “uredbu o iseljavanju Hrvata”.

Srbijanska je propaganda tih dana bila posebno aktivna, pa tako “Politika” od 24. rujna 1991 donosi sramotni tekst koji zločine nad civilima pripisuje mještanima Hrvatima okupiranog sela, odnosno pripisuje im ubojstva srpskih susjeda, iako nijedan Srbin iz Tovarnika nije stradao u Tovarniku tijekom Domovinskog rata:

“Jedinice JNA i TO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema čiste kuću po kuću od pripadnika hrvatskih jedinica. Oni izlaze iz podruma, podzemnih skloništa i pucaju iz snajpera s prigušivačima, pa je vrlo teško utvrditi njihove položaje. Hrvati civili pucaju u leđa svojim susjedima Srbima, koji se još nisu evakuirali iz sela… Večeras je najavljen dolazak jedne dobrovoljačke jedinice iz Beograda, voljne da ide u čišćenje Tovarnika”

Naravno, srbijanski su mediji obasuli pohvalama “dobrovoljce” koji su Tovarnik oslobodili od starosjedioca – Hrvata: “U toku poslijepodneva kroz Tovarnik je prema Negoslavcima prošla veća jedinica boraca TO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema i nešto manja jedinica dobrovoljaca iz Srbije. Ovi dobrovoljci iz Srbije okruženi su posebnom pozornošću. Među oslobodiocima se sa zadovoljstvom izjavljuje da su to ‘oni pravi’. Ova jedinica ide u pomoć oslobodiocima Vukovara”, piše u članku “Gardisti na puškomet od Tovarnika” Politika od 25. rujna 1991.
Također, srpska propaganda je inzistirala na tome da su Hrvati pljačkali srpske kuće u Tovarniku. No, srpski vojnik Dragan Petrović, koji je sudjelovao u napadu na Tovarnik, svjedoči: “Moja tenkovska jedinica dobije naređenje da tučemo desnu stranu Tovarnika, hrvatska je, kažu. Birao sam ljepše i veće kuće i gađao. Ujutro izlaze ljudi, mislimo predaju se, kad ono Srbi, viču: Što nas poubijaste?” (“Vreme”, 30. rujna 1991).

Mještani su, kao i u Drugom svjetskom ratu, ubijani ispred pravoslavne crkve i porušene katoličke crkve, ali i u kući pokojnog dr. Đorđa Cvejića koja je postala mjesni logor. Zarobljene branitelje i civile deportirali su u koncentracijske logore po Srbiji, ali je na zahtjev tzv. “Teritorijalne obrane Tovarnik”, 30. listopada iste godine u mjesto vraćena skupina od 29 Tovarničana, od kojih je osamnaestero ubijeno. Za ta ubojstva odgovoran je pokojni Goran Hadžić, ratni zločinac kojem je suđeno u Haagu, no presudu nije dočekao zbog tumora mozga. Ovdje se valja prisjetiti tko je on.

Goran Hadžić, uz Stanimirovića jedan od suosnivača stranke SDSS, članice danas vladajuće koalicije, je 1995. godine u odsutnosti u Hrvatskoj osuđen na 20 godina zatvora zbog raketiranja civilnih ciljeva u Šibeniku i Vodicama početkom devedesetih, 1999. godine na daljnjih 20 godina zbog ratnih zločina nad Hrvatima civilima u Tenji pored Osijeka, a 2002. godine je protiv njega i drugih supočinitelja bila podignuta optužnica za ubojstvo gotovo 1300 Hrvata u Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Županji i drugdje.

On je inače prije Domovinskog rata radio u VUPIK-ovom pogonu u Vukovaru, kao skladištar, a bio je od mladosti član Saveza komunista te vođa Mjesne zajednice Pačetin. U proljeće 1990. kao član Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena izabran je za odbornika Skupštine općine Vukovar. Zatim pristupa Srpskoj demokratskoj stranci. 10. lipnja 1990. postaje predsjednik SDS-a za Vukovar. U ožujku 1991. već je bio vođa Općinskog odbora i Glavnog odbora SDS-a za Vukovar, te potpredsjednik regionalnog odbora za istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem. Do 25. lipnja vođa je Srpskog nacionalnog vijeća.

Tada se SNV proglašava Vladom Srpske Autonomne Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. 25. rujna se proglašava predsjednikom samozvane Vlade. Od 26. veljače 1992. do prosinca 1993. predsjednik je takozvane Republike Srpske Krajine.

Što se samih ubojstava tiče, na Županijskom sudu u Vukovaru je 13. travnja 2010. pokrenuta glavna rasprava u postupku protiv Miloša Stanimirovića i još četrnaest osoba. Optuženi su bili: Miloš Stanimirović, Stevan Srdić, Dušan Stupar, Boško Miljković, Dragan Sedlić, Branislav Jerković, Jovo Janjić, Milenko Stojanović, Dušan Dobrić, Đuro Dobrić, Jovan Miljković, Katica Maljković, Nikola Tintor, Željko Krnjajić i Radoslav Stanimirović. Ono što je zaprepašćujuće je što je od 15 optuženih, njih čak 14 živjelo u Tovarniku, a jedan u susjednom Lovasu, te su svi osim jednog rođeni u Hrvatskoj.

Svima im se sudilo u odsutnosti i to zbog ubojstva 74 civila. Nepravomoćna presuda donesena je 23. travnja 2012., a od 15 optuženika četvorica su oslobođena zbog nedostatka dokaza, a ostali su nepravomoćno osuđeni na ukupno 43 godine zatvora. Stanimirović je osuđen na deset godina zatvora, Srdić na osam, a Krnjaić i Stupar na po šest godina zatvora. Ipak, mnogi se pitaju zašto nije podignuta optužnica protiv pukovnika Dušana Lončara, bivšeg zapovjednika 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade JNA, koji je zapovjedno odgovoran za sve počinjene zločine u Tovarniku i Lovasu, gdje je tijekom jeseni 1991. ubijeno ukupno 158 mještana ta dva sela.

U ove događaje bila je umiješana i supruga budućeg (sad bivšeg) člana Vlade RH, Vojislava Stanimirovića, Ljeposava. Društvo Antuna Gustava Matoša iz Tovarnika poslalo je 4. srpnja 2011. sredstvima javnog priopćavanja Izjavu za javnost u kojoj navode da su Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru podnijeli kaznene prijave protiv dr. Ljeposave I. Stanimirović (1952) iz Vukovara i dr. Dragana Martinovića (1951) iz Šida (Vojvodina), zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo prikrivanja ratnog zločina. Oni su, prema navodima optužnice, u razdoblju od 10. listopada do 16. studenoga 1991. u Tovarniku, za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku, “djelujući u službi agresora i domaćih izdajnika”, s ciljem prikrivanja ratnog zločina, kao uzrok smrti ubijenih Hrvata u službenim dokumentima naveli da su vlč. Ivan Burik (1928), Đuka Došen (1957), Tomislav Ivković (1939), Ivan Jurić (1928), Ruža Jurić (1933), Tomislav Karačić (1932), Rudolf Rapp (1942) i Berislav Šimunić (1974) poginuli od eksplozije, iako su ubijeni vatrenim i/ili hladnim oružjem od strane njima poznatih osoba.

Naime, suprug dr. Ljeposave I. Stanimirović, Vojislav, je kao pripadnik rezervnog sastava Jugoslavenske narodne armije organizirao i vodio sanitetsku službu u tzv. Zapadnom Srijemu. Istakli su kako se prijava temelji na službeno izdanim dokumentima koje posjeduju, te da je objašnjenje dr. Stanimirović, dano medijima, kako su pojedina tijela bila u takvom stanju da se uzrok nije mogao utvrditi pa su zato navodili eksploziju, najblaže rečeno smiješna.
Naime, liječnički pregledi i službena izvješća o uzrocima smrti načinjeni su samo dva-tri dana nakon smrti, pa tijela sigurno nisu mogla biti u tako raspadajućem stanju kako to predstavljaju dr. Stanimirović i dr. Martinović, liječnici “Radne organizacije Dom zdravlja 6. decembar Šid”, kako to doslovce stoji na ćiriličnim službenim pečatima koje su koristili.

Tako je npr. dr. Ljeposava I. Stanimirović u “ljekarskom izvještaju o uzroku smrti” od 18. listopada 1991. za Rudolfa Rappa, rođ. 10. lipnja 1942, navela datum smrti “18. 10. 1991”, što znači da je pregled ubijenoga obavljen istoga dana kada je spomenuti mještanin i ubijen, što se ne slaže s njenom izjavom da su tijela bila u takvom stanju da se uzrok smrti nije mogao utvrditi, pa su zato navodili eksploziju. Unatoč tome što je iz blizine ubijen metkom, liječnica je u rubrici “bolest (ili stanje) koje je neposredno izazvala smrt” zapisala: “eksplozija”. Ono što je posebno šokantno je zapis u rubrici “osnovni (inicijalni uzrok) smrti” u kojoj se upisuju šifre iz Međunarodne klasifikacije bolesti, koja je “prethodila gore navedenom uzroku smrti”. Ona je, naime, upisala klasifikaciju bolesti “N923”, koja poručuje da je riječ o “pojačanom krvarenju između menstruacija”.

Na to je reagirao potpredsjednik Hrvatske vlade Slobodan Uzelac, koji je na internetskom portalu Danas.hr 1. rujna, na novinarski upit izjavio: “Ta priča o Stanimiroviću jedna je od najvećih laži koje se godinama ispredaju u Hrvatskoj! Stanimirović i njegova supruga – liječnici, ugledni ljudi – ne samo da nisu ratni zločinci, nego nisu ni mrava zgazili, nikada. Sve što su radili za vrijeme rata bilo je za dobro svih ljudi onog kraja. Ponavljam – svih!”

Nakon rata, tijekom mirne reintegracije Podunavlja, na prijedlog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), koja će sjedište imati u Vukovaru, a bit će uskoro registrirana u Zagrebu. Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je Glavni odbor koji broji 33 člana, dok nadzorni odbor ima 3 a statutarni 5 članova SDSS-a, dok predsjednika stranke treba izabrati na prvoj sjednici tog tijela.”

Obraćajući se tada nazočnima Goran Hadžić naglasio je da se programom SDSS-a treba izboriti da za stranku glasaju i drugi narodi jer činjenica da živimo u Hrvatskoj ali želimo da tzv. Oblast bude prihvaćena u Europi. Goran Hadžić je još tada izjavio da je “demokrata po ubeđenju” ali je zaželio da se oko SDSS okupe svi Srbi jer je trenutno najvažnije srpsko jedinstvo. SDSS je i danas dio vladajuće koalicije u Hrvatskoj.

Važno je napomenuti da je odlukom hrvatskih institucija davne 1992. godine zabranjen rad i djelovanje Srpske demokratske stranke (SDS) o kojoj govori Vojislav Stanimirović s danom 18. veljače 1992. godine stranka je brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske.

Postavlja se pitanje kako su se mogle spojiti stranke kada je jedna od njih (SDS) 1992. godine zakonom zabranjena, i kako je Stanimirović, koji je tijekom progona po nacionalnoj osnovi bio visoki dužnosnik srpskih okupacijskih vlasni – između ostalog, ministar-koordinator bez lisnice u “Vladi” “Republike Srpske Krajine”, mogao postati prominentna politička ličnost u Hrvatskoj. Tim više što je u članku koji je Stanimirović g. 1993. objavio u novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu”, napisao: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice,s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava'”. Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj u Ovčari, ta je tvrdnja izazvala zgražanje u hrvatskim medijima nakon što je objavljena pred hrvatske parlamentarne izbore 2003. Stanimirović je tada izjavio da su tu tvrdnju nadopisali urednici lista, i da to nije on napisao.

Svakako, i nakon toliko godina, pokolj u Tovarniku ostaje jedan od nerazjašnjenih i dobrim dijelom nekažnjenih ratnih zločina u Domovinskom ratu.

Autor: Mario Macan

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK