logo logo logo logo

Drugi pogled: Život s hrvatskim braniteljem

Objavljeno: 19. 4. 2022 - 18:44 | Kategorija: Vijesti

Početkom travnja intervjuirali smo suprugu hrvatskog branitelja koja nam je na temelju svog iskustva dala uvid u suživot i partnerstvo s veteranom.

Marta Šlezak Martinko je zaposlena majka dvoje djece koja se udala za hrvatskog branitelja u godinama nakon završetka Domovinskog rata. Suprug joj je nezaposlen, trenutno na roditeljskom dopustu, te se svakodnevno susreće s brojim psihofizičkim izazovima koji utječu na život i funkcioniranje cijele obitelji.

U razgovoru s Martom doznali smo s kojim sve problemima i izazovima se ona i njen suprug svakodnevno suočavaju te na koji način se nose s tim poteškoćama.

Napomena: Pitanja novinara su zatamnjena, a odgovori su citirani.

Novinar: Nakon rata ste se udali za veterana. Kakvu ste predodžbu o braniteljima imali prije „upuštanja“ u brak s jednim od njih?

Marta: Moja slika o hrvatskim braniteljima uvijek je bila pozitivna na način da ih prvenstveno poštujem te da sam im izuzetno zahvalna na tome što su stvorili samostalnu državu Hrvatsku. Tako da je moj izbor udaje za hrvatskog branitelja bio, ne bih rekla namjeran, ali da, znala sam u što se upuštam i znala sam da to može biti riskantno. Naime, mnoge žene su „birale“ za muževe doktore, bravare, stolare, svakakve radnike, a nakon rata su „dobile“ hrvatske branitelje. Onima koje su ostale u brakovima s njima treba se također pokloniti. One su iznijele veliki križ.

Mnogi brakovi su poslije rata pucali. Takav je bio slučaj i kod mog supruga, ja sam mu druga žena, ali znala sam u što se upuštam. Bila sam svjesna da tu može biti i situacija agresije, PTSP-a, buđenja po noći… Bilo ih je, ali nekako, sve smo to zajedno prolazili. Kadgod bi se dogodila takva situacija najčešće je on nije bio ni svjestan, bio bi u nekakvom polubudnom stanju. No, sutradan bi sjeli razgovarati pa smo onda i odlučili potražiti pomoć psihologa, psihijatara. Zajedničkim snagama smo to rješavali i rješavamo dandanas.

N: Je li muž bio voljan surađivati, obratiti se i potražiti pomoć?

M: Je. Kad su se događale takve neke situacije, rekla sam mu „Gle, sad je krajnje vrijeme da potražimo pomoć. Idemo, ja ću ići s tobom“. Nije on tražio mene da idem, sama sam rekla da ću ići. U to doba smo imali malo dijete, od par mjeseci starosti. Dijete je uvijek išlo s nama na terapije. Imala sam volje, želju i vrijeme da njemu bude dobro.

 N: Je li se situacija pomoću terapije i vaše zajedničke suradnje s vremenom poboljšala?

M: Pa imamo dobrih i loših dana. To ovisi o mnogo toga. PTSP  i depresija nisu nešto što se može izliječiti, ali ima trenutaka kad je loše, kad vidim da ga ništa ne interesira. Prepoznajem simptome na vrijeme. Ne samo kod njega nego i kod drugih veterana s kojima se susrećem. Prepoznajem nijanse PTSP-a, iako tu nije samo riječ o PTSP-u, tu su i depresije, anksioznost te trajne promjene ličnosti. Znači, već prema prvim naznakama vidim kad im treba prostora da se malo smire. Nekad ih treba samo pustiti da se ohlade.

Dakle, i u samom našem domu i u obitelji imamo tih različitih faza. Rijetko je, ali se i posvađamo. Moj suprug nije agresivan nego se u lošim fazama više povuče u sebe i onda vidim da je bezvoljan. To se događa zbog vanjskih utjecaja, odnosno okidača. Ne ratnih utjecaja, nego obiteljskih, društvenih itd.

N: Budu li okidači događanja u državi ili svijetu?

M: Pa čak i ne toliko, više nekakvi privatni problemi. Niti ovaj rat u Ukrajini nije na njega utjecao da je nešto previše opterećen time. Međutim, zna se dogoditi da vanjski zvukovi utječu na njegovo sanjanje. Evo nedavno je na vijestima bio snimak uzbune, a on je zaspao popodne. Probudio se nakon sat/dva, došao u dnevni boravak te vikao da je uzbuna i da spremamo ruksake. Protresla sam ga, rekoh „Stari, mi smo u 2022., u Hrvatskoj smo, nema uzbune, gledao si vijesti“. Ima i težih snova. No, sve je to podnošljivo jer, kažem, nema agresije. Prihvatio je pomoć, počeo piti terapiju, što je pozitivno utjecalo na kvalitetu njegovog spavanja i cjelokupni odmor njegove psihe.

N: Vi ste ta koja je zaposlena u obitelji. Muž je umirovljen ili? Ima li riješen status branitelja?

M: Ne, muž nije umirovljen. Bio je svih pet godina na ratištu, a status branitelja ima od samog početka, odnosno kraja rata.  Trenutno je nezaposlen, u statusu roditeljskog dopusta.

Mislim da je to što danas očevi mogu dobiti roditeljski dopust odlična stvar, ne samo u slučaju braniteljske populacije već općenito u društvu. Na taj način se djeca mogu više zbližiti s ocem, a tate trebaju osjetiti kako je biti tih 24/7 s djecom.

N: Koliko djece imate?

M: Zajedno imamo dvoje djece.

N: Imate li riješeno stambeno pitanje?

M: Imamo.

N: S obzirom na to da imate dva maloljetna djeteta i da Vam je suprug nezaposleni hrvatski branitelj, primate li kakve poticaje od države?

M: Ne primamo poticaje od države. To je veliki problem, mislim bio je prije, dok suprug nije bio na roditeljskom dopustu za nezaposlenog hrvatskog branitelja. Muž nema nekakvih prevelikih prava s obzirom na to da nema invaliditet.

 N: Je li vam financijski zahtjevno kao obitelji?

M: Je.

N: Je li suprug aktivno traži posao, postoje li neke vanjske ili unutarnje okolnosti koje mu otežavaju pronalazak posla? Primjerice, je li diskriminiran pri zaposlenju zbog braniteljskog statusa?

M: Nema diskriminacije, ali vidim po njemu da bi mu bilo teško raditi nekakvih osam do deset sati zbog njegovog zdravstvenog stanja. Ima dana kada je odlično pa bi mogao planinu prenijet na svojim leđima, no ima i dana kad ne može tanjur držati u ruci od drhtanja. Tako da mislim da se ne bi trebao zaposliti.

 N: Je li suprugovo narušeno zdravstveno stanje dodatni financijski teret?

M: Srećom, nije velik. Odvajamo sredstva za lijekove, no plaćamo sitnu naknadu jer su uglavnom pokriveni dopunskim osiguranjem. Dakle, nije nekakav trošak, ali to ne znači da neće biti u budućnosti. Ono što znamo, prema zadnjim istraživanjima, je da hrvatski branitelji mnogo više obolijevaju od ostatka populacije svoje dobne skupine te da im je životni vijek znatno kraći od onih koji nisu prošli rat. Bolesti koje ih napadaju su raznolike. Tu nisu samo psihološki problemi u pitanju, nego i razna maligna, kardiovaskularna i druga oboljenja. Zatim i nesretni alkohol koji sa sobom nosi cirozu jetre, hepatitis, alkoholne epilepsije itd. Alkohol je veliki problem društva, pogotovo braniteljske populacije.

N: Što mislite zašto se određeni udio branitelja odao alkoholu nakon rata?

M: Dogodilo se to da su ljudi tada ostavili svoje poslove, otišli u rat, vratili se i njihovog radnog mjesta više nije bilo. A to su bili radno sposobni ljudi, od nekakvih 30-ak godina, od kojih je većina prisilno umirovljena.

N: Ima li vaš muž problema s alkoholom?

M: Ne, nema problem s alkoholom, ne pije svakdonevno. Naravno, nazdravit će u prigodnim situacijama, no poznaje svoje granice.

N: Kako se suprug nosi s nezaposlenošću, zdravstvenim poteškoćama i reintegracijom u civilno društvo?

M: Dobro se nosi. Imamo dvoje male djece, a kako je na roditeljskom dopustu ima obaveze oko njih tijekom cijelog dana. Mislim da ga to izvlači. Okupiran je djecom, gledaju crtiće, igraju se, trče. Svojevrsna terapija. Također je okupiran radom kao tajnik u veteranskoj udruzi gdje priprema raznorazne projekte i aktivnosti.

N (kroz šalu): Je li je prisutan tzv. vojni odgoj?

M: Ne, nema vojnog drila. Djeci je zabavno kad tata obuće odoru pa mu onda skidaju kapu, beretku. Također ih zabavlja salutiranje.

Mislim da smo vrlo nježni roditelji i dopuštamo im puno više nego što su nama naši roditelji dopuštali. Prakticiramo povezujuće roditeljstvo. S djecom idemo na razne aktivnosti, primjerice na utrku klupskih čamaca u Letovaniću. To je utrka od šest kilometara veslanja koju organizira Grad Lekenik. Kako uz ostale kategorije postoji i veteranska, u utrci sudjeluje i suprugova udruga, u kojoj inače ima dosta obitelji s malom djecom, pa zašto ne djecu odvesti na jednodnevni izlet gdje će se družiti i baviti sportom dok su u prirodi.

N: Kako djeca reagiraju na takva udruženja?

M: Jako dobro. Djeca cijene takve aktivnosti i druženja. I veći, i manji. Malima je bitno samo da ih se odvede negdje i pusti da se poigraju dok ne potroše svu energiju, dok veća djeca dobro reagiraju i odnose se s ogromnim poštovanjem prema svojim očevima. Tu djecu nikad nisam čula da su nešto negativno rekli o hrvatskom branitelju. Jer ako dijete naučiš da ima poštovanje prema svom ocu, prema kolegi, ratnom prijatelju svog oca ili majke, takva djeca neće negativnu sliku stvoriti hrvatskim braniteljima.

 N: Za kraj, što biste rekli koje su prednosti života s hrvatskim braniteljem?

M: Nema tu prednost ili razlike jesam li se udala za nekoga tko je ili nije hrvatski branitelj. Ono što je prvenstveno bitno u vezi i svakom odnosu je međusobno poštivanje, a nakon toga možemo pričati o ljubavi, povjerenju i svemu ostalome.

Rekla bih da sam kroz brak stekla nova znanja, uvid u kompletnu braniteljsku populaciju koja drži do zajedništva i drugih važnih vrijednosti, i to ne samo na primjeru svoga supruga već mnogih branitelja koje sam imala priliku upoznati kroz veteranske aktivnosti. U obitelji svakako treba imati razumijevanja za hrvatskog branitelja, a naravno, to razumijevanje treba biti obostrano. Svaki odnos je dvosmjeran i u njemu treba postojati ravnoteža.

 

Autor: Žana Jukić

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 koji sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK