logo logo logo logo

Bivši HRZ-ovac i entuzijastični fotograf progovara o braniteljskim problemima

Objavljeno: 7. 7. 2022 - 10:35 | Kategorija: Vijesti

Razgovarali smo s Draženom Dautancem – bivšim hrvatskim braniteljem u službi HRZ-a te zaljubljenikom u analognu fotografiju. U intervjuu nam otkriva kako je izgledao njegov životni put te koje je njegovo mišljenje o imidžu i problemima braniteljske populacije danas.

Dražen Dautanec je nakon završetka srednje zrakoplovne škole stekao zvanje avio mehaničara. Potom je bio ročnik bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) u sklopu koje je radio na vojnim zrakoplovima MiG-ovima. Međutim, kad su devedesetih godina krenule etničko-političke tenzije na području bivše Jugoslavije, prve balvan revolucije i pobune srpskog domicilnog stanovništva u Hrvatskoj, Dražen se početkom 1992. godine prijavljuje u novoformirani stožer Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) čije je sjedište tada bilo u zagrebačkom Maksimiru. U službu je službeno pozvan u listopadu 1993. g. i od tada je aktivno sudjelovao u Oružanim snagama Republike Hrvatske (OS RH) sve do 2003. godine.

U nastavku donosimo cijeli intervju s Draženom Dautancem.

Napomena: Pitanja novinara su zatamnjena, a odgovori sugovornika citirana.

 Novinar: Koju ste funkciju obnašali u sklopu HRZ-a?

Dražen: Prijavio sam se sukladno svom zanimanju – na posao mehaničara. Mogao sam obnašati tri role, a radili smo na MIG-ovima. Znači, bili smo podijeljeni na mehaničara za naoružanje (tzv. Avio oružar), mehaničara specistu za elektro opremu i radar te glavnog mehaničara koji je bio zadužen za sve ostalo, odnosno za konstrukciju i motor.

N: Cijelo vrijeme ste djelovali na području Maksimira, to jest Zagreba?

D: Da, da. U početku je glavnina baze bila u nadležnosti UNPROFOR-ovih postrojbi, a mi smo bili smješteni u Zrakoplovno tehničkom zavodu. Od tamo nas je svaki dan autobus prevozio u bazu na Plesu, sve dok UNPROFOR nije otišao nakon VRO Oluje 1995. g. kada smo preselili u vojni dio baze.

N: Do kad ste bili u službi HRZ-a?

D: Na Plesu sam bio do svibnja 2003., nepunih deset godina, i onda sam se na vlastiti zahtjev povukao iz djelatne vojne službe.

N: Kako je išao Vaš životni put nakon 2003. g.?

D: Uglavnom sam stremio sam k tome da položim licencu za civilnog mehaničara koja je potrebna da bi se radilo u civilnom zrakoplovstvu. Nažalost, spletom okolnosti nisam to uspio ishodovati. Naime, bilo je potrebno prvotno odraditi stažiranje na Lučkom uz daljnje adekvatno polaganje. Kako to nisam uspio ishodovati na vrijeme, okrenuo sam se nekim drugim stvarima. Primarni interes mi je bila računalna tehnika jer sam već bio u tome. Tako da sam u početku radio u stanovitim servisima na području Zagreba i slično. Kasnije sam položio prekvalifikaciju za CNC operatera i to mi je posljednjih deset godina struka.

N: Jeste li nailazili na poteškoće prilikom povratka civilnom društvom, primjerice jeste li bili diskriminirani na osnovu toga što ste sudionik Domovinskog rata?

D: Osobno nisam. Nije bilo nikakvih problema s te strane.

N: Je li Vama osobno bio problem prilagoditi se civilnom društvu nakon rata?

D: Nije. Aktivirao sam afinitete i sklonosti koje sam imao prije i njima sam se koristio u profesionalne svrhe. To su računalna tehnika kojom sam ovladao, kasnije CNC za koji sam položio prekvalifikaciju. To je u neku ruku bio spoj vještina kojima sam ovladao – računala, dijelovi mehanike, hidraulika i sl. Sve u svemu, posložio sam si jednu novu cjelinu, backup, te nije bilo problema po pitanju toga.

N: Kada ste se počeli baviti analognom fotografijom?

D: Još kao klincu mi je to bilo interesantno. Tada nismo imali baš neki ozbiljni fotoaparat, no igrao sam se izrađivanja obiteljskih fotografija. Kasnije, kada sam došao u zrakoplovnu bazu, budući da sam se bavio i maketarstvom kao hobijem, nabavio sam stari Zenit optike 200 milimetara. Time sam počeo izrađivati prve entuzijastičke amaterske uratke, pa tako i fotografije naših MiG-ova. Prikupio sam značajan broj fotografija zrakoplova što mi je drago.

N: Vaše fotografije su i javno izložene na tradicionalnoj češkoj međunarodnoj zrakoplovnoj smotri. Recite nam više o tom događaju?

D: S kolegama Dragišom Brašnovićem i Predragom Švagom sam bio na češkom aeromitingu CIAF 2000. g., koji se održao na vojnom aerodromu grada Hradec Kralove. Ondje je bio izložen sav naš video i foto materijal. S ove točke gledišta, taj događaj je bio povijesni budući da su na njemu sudjelovali i Ukrajinci s njihovim borbenim avionima.

N: Uz fotografiju, imate li još neki hobi?

D: Imam dosta hobija. Posjećujem sajmove numizmatike i antikviteta, primjerice nedjeljom volim otići na sajam na Britancu. Znam otići na Jarun pogledati izložbe naoružanja. Borbena tehnika mi je zanimacija otkako sam pohađao srednju školu.

N: Djelujete li u sklopu neke braniteljske ili slične civilne organizacije?

D: Ne, iako sam sa svojom pokojnom prijateljicom Draženom Čović dobar dio tih udruga i prošao. Ona je bila dosta aktivna u braniteljskoj udruzi na području zagrebačke Dubrave. Bavila se pitanjima branitelja, administracijom i drugo. Ona je također bila sudionik Domovinskog rata od ’91. g., a upoznali smo se 1997. g. kad je došla u bojnu Zračnog motrenja i navođenja (ZMIN) koja se također nalazila na Plesu. Dakle, s Draženom sam prošao braniteljske udruge u Dubravi i na Črnomercu.

N: Smatrate li da braniteljske udruge uspješno rješavaju braniteljska pitanja? Je li se one danas najviše angažiraju po pitanju toga ili tu prednjače državne institucije?

D: Nažalost, ne mislim da se to sveukupno u dovoljnoj mjeri rješava. Razlog tome je najvjerojatnije u količini braniteljskih udruga kojih po meni ima daleko previše. Čini mi se da bi bilo najbolje da postoji jedna, krovna, braniteljska udruga koja bi objedinjavala sve ostale. Krovna udruga koja bi imala i glavu i rep te kojom se ne bi moglo politički manipulirati ili bilo kako drugačije. To bi onda bilo kudikamo bolje. Ovako, to je prepušteno Vladi i resornom ministarstvu pa se ovisno o političkoj naravi rješavaju braniteljska pitanja. Nisam sretan što to tako funkcionira, volio bih da se problemi rješavaju puno kvalitetnije jer smatram da su branitelji zaslužili da imaju nekoga tko će zastupati njihove interese na adekvatan način.

N: Koji su aktualni braniteljski problemi, odnosno koja pitanja ni trideset godina nakon rata nisu riješena?

D: Čuo sam da pojedincima, koji su se čak borili i u Vukovaru, nije priznat braniteljski status. Nisam se osobno bavio tim pitanjem, no ako je to istina to je strašno. Jedan od problema je što je braniteljska populacija premalo zastupljena u politici i medijima. Primjerice, u hrvatskom Saboru imamo predstavnike branitelja, ali ne u obliku političke stranke koja bi se direktno bavila braniteljskim problemima. Također, tu bi se mogli nadovezati na tretman medija spram braniteljske populacije.

N: Što mislite o odnosu medija prema braniteljima od osamostaljenja do danas?

D: U devedesetima je bilo puno bolje, a u zadnjih 10 – 15 godina odnos se izmijenio u negativnom smislu. Nisam zadovoljan pojedinim medijima koji često na skandalozni način izvještavaju o braniteljima i nekim događajima. Dok, recimo, bili smo nedavno svjedoci događaja kada je pripadnik bivše paravojske SAO Krajine bacio bombu na djelatnike Hrvatske elektroprivrede (HEP), što je skandalozno samo po sebi. Tom čovjeku se skrivao identitet, mediji nisu htjeli objaviti njegovo ime i prezime, dok bi se u sličnoj situaciji braniteljima cijelu obitelj javno pretresli i izložili. Branitelje se najčešće spominje u negativnom kontekstu.

N: Što mislite zašto dolazi do toga? Jesu li za to odgovorni mediji ili na koncu politika?

D: Iskreno govoreći, u zadnjih 20 godina mi smo se olako riješili vlasništva nad medijima. Mislim da se bagatelizirala vrijednost medija, odnosno da se nije pridavao značaj ulozi i snazi istih pa i na kraju krajeva očuvanju ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Naime, unazad pet do deset godina vidimo da strane vlasničke strukture medija koji su u Hrvatskoj, a nazivaju se hrvatskim medijima, djeluju na jedan subverzivni način na principu da se gaze zakoni RH i destabilizira društvo, čak bih rekao i generira kaos u društvu. To su dosta loše pojavnosti koje se nažalost ne sankcioniraju. Primjerice, u Republici Poljskoj postoje zakoni koji onemogućavaju takve stvari, odnosno izvještavanje kojim bi se generiranjem sukoba destabilizirala država. Zbog takve vrste podrivanja države predviđene su kazne do šest mjeseci zatvora. Bio bih sretan kad bi se i kod nas donio takav nekakav zakon jer ovo danas daleko prelazi granice novinarstva, neki bi rekli da to više i nije novinarstvo. Ovo danas je politički aktivizam koji ne služi interesima RH.

N: Postoje li neke teme vezane za braniteljsku populaciju za koje smatrate da nisu uopće ili dovoljno zastupljene u medijima?

D: Smatram da bi branitelji za početak trebali puno više biti zastupljeni na državnoj televiziji te na istom i sudjelovati u proizvodnji medijskog sadržaja. Između državnih i komercijalnih medija danas nema gotovo nikakve razlike, stvoren je jedan medijski prostor koji ne zadovoljava interese publike. U tome vidim problem, pogotovo ako mi plaćamo proizvodnju tog programa kao što je u slučaju državne televizije. To dovodi do toga da se željeni sadržaj može pronaći jedino na internetskim platformama, primjerice u podcastima i slično.

 

Autor: Žana Jukić

Projekt Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge Priznajem.

 

 

icon
Udruga Priznajem
Nas. Andrije Hebranga 8/19
35000 Slavonski Brod
www.priznajem.hr
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Razdoblje provedbe projekta je 24 mjeseca.
Postanite i Vi korisnikom aktivnosti u projektu namijenjenom hrvatskim braniteljima i stradalnicima u Domovinskom ratu pridružite nam se!
naziv projekta: Razvoj informativne platforme "Hrvatski branitelj"
naziv korisnika: Udruga Priznajem

ukupna vrijednost projekta: 1.302.730,93 HRK